Tihić kakvog nismo znali: U mladosti svirao gitaru, osnovao bend “Crveni plamenovi”

Published On 26. September 2014. | By admin | Aktuelnosti, Vijesti

Na stranicama Slobodne Bosne prije nekoliko godina objavljen je zanimljiv tekst o Sulejmanu Tihiću iz mladih dana ilustriran fotografijom pop sastava “Crveni plamenovi” u kome je Mane, kako su Sulejmana zvali njegovi prijatelji u Bosanskom Šamcu, svirao bas gitaru.

Obična slika čupavih muzičara okupljenih u bendu nazvanom Crveni plamenovi, nastala negdje početkom ’70-ih godina prošlog stoljeća, liči na hiljade sličnih fotografija kojom se pokušavao sačuvati trenutak iz mladih dana naših roditelja, braće ili sestara.

Ne bi tu bilo ničega čudnog da se baš na toj fotografiji, sa bas gitarom u ruci, stidljivo kao da mu je pomalo neugodno, ne vidi i Sulejman Tihić, predsjednik SDA.

Stara slika otkriva malo poznate detalje iz biografije lidera Stranke demokratske akcije, njegovu mladalačku ljubav prema rock ‘n’ roll muzici i sviranje u bendu koji je napustio nakon što je otišao na studije u Sarajevu.

Uz Karla Špahmana, Gorana Ademovića i Hamdiju Tabakovića, te rahmetli Salkana Pištoljevića i Safeta Mehića, Tihić je bio basista u bendu znanom kao Crveni plamenovi, grupi koja je od 1968. do 1974. godine bila najveća pop-rock atrakcija u Bosanskom Šamcu, pa i u cijeloj Posavini.

Nakon desetak godina izbjeglištva u Njemačkoj i Orašju, Karlo Špahman se 2001. godine vratio kući i jedini je od preživjelih članova benda koji i danas živi u rodnom Bosanskom Šamcu. Sa Sulejmanom Tihićem se, na svirkama, mijenjao kao basista benda. “Pošto sam ja radio kao kino-operater, kada bih navečer morao ići puštati filmove, onda bi me Mane, kako smo ga svi zvali, mijenjao na basu”, sjećao se Špahman za SB.

“Vjerujte mi da je bio talentovan, brzo je naučio svirati i dobro je to radio. Bio je odličan basista.” Karlo kaže kako se više skoro i ne sjeća godina koje je proveo svirajući u Crvenim plamenovima, bendu koji se raspao nekako u isto vrijeme kada je Sulejman Tihić otišao na studij prava u Sarajevo.

Crveni plamenovi bili su grupa lokalnih šamačkih vatrogasaca. Tadašnji komandir vatrogasne brigade, rahmetli Husein Pištoljević, kazao im je kako bi im pristajalo ime Crveni plamenovi, jer simbolizira vatrogasce, na što su svi pristali. “No, bio je još jedan razlog zašto smo tamo svirali”, sjeća se Karlo.

“Vatrogasci su imali svoje instrumente i svoja gitarska pojačala, takozvane lampaše na kojima smo se mi učili svirati. Mnogo kasnije smo nabavili vlastite instrumente i kvalitetniji razglas, ali niko u Šamcu ne bi nikada svirao da nije bilo vatrogasaca i Ferde Černinskog.”

A Ferdo Černinski bio je šamačka ikona, vođa muzičke sekcije pri vatrogasnom društvu, čovjek koji je volio muziku i učio svirati generacije Šamčana. “Može se reći kako je od nas upravo Ferdo napravio koliko-toliko ozbiljan bend”, pričao nam je Goran Ademović Koma, vođa Crvenih plamenova. Ademović se nakon srpskih logora i protjerivanja iz rodnog grada skrasio se s porodicom u danskom Koldingu.

Potvrđuje da ih je Černinski nagovorio da se okupe i počnu svirati na igrankama u Vatrogasnom domu. “Čini mi se da je to bilo negdje ’68. godine. Svirali smo sve do 1974., kada sam ja otišao u vojsku. Tada smo se i razišli. Kada sam se vratio iz JNA, osnovao sam grupu Homi, kasnije i Prefiks, ali to više nije bilo tako ozbiljno kao sa Crvenim plamenovima.”

Karlo Špahman se sjeća kako su svirke Crvenih plamenova bile najveća zabava u gradu, a u pričama starijih Šamčana i danas je živo sjećanje na rivalstvo između Crvenih plamenova i grupe Albatros. Na igrankama u Vatrogasnom domu, starom hotelu ili srednjoj školi znalo se okupiti i po 300 ljudi, a Šamac je u to doba imao jedva pet hiljada stanovnika. “Bila su to drugačija vremena, teško je danas mladima objasniti kako smo se i zašto okupljali. Bilo je to doba u kojem su bili aktuelni Beatlesi, svi smo ih slušali i onda smo htjeli zvučati i izgledati kao i oni”, priča Karlo.

Prije nego što su osnovani Crveni plamenovi, lokalna šamačka atrakcija bilia je grupa muzičara koja je u svom repertoaru imala isključivo hitove, danas rock klasike Chucka Berryja ili Buddyja Hollyja. “I oni su počeli u Vatrogasnom domu, ali mi smo tada smatrali kako smo napredniji, jer smo slušali Beatlese. Tako da smo mi počeli svirati njihove pjesme. Poslije smo počeli svirati i stvari od Indexa, Pro Arte… Tada je, recimo, Kićo Slabinac bio strašno popularan, a njegova Plavuša najveći hit koji smo morali svirati po nekoliko puta.”

(SlobodnaBosna)


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *