Lukomir – najviše naseljeno mjesto u BiH: Selo jedinstveno po kamenim kućama, prekrivenim šindron od trešnjinog drveta

Published On 10. November 2014. | By admin | Izdvojene vijesti, Multimedija Sve

 

Lukomir, planinsko selo koje se nalazi na južnim obroncima Bjelašnice specifično je po mnogo čemu. Nalazi se na nadmorskoj visini od  1.500 metara i po tome je najviše naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini. Administrativno pripada općini Konjic, a svi mještani svoj boravak, kako kažu, prijavili su u Kantonu Sarajevo. Najviše ih je u općini Hadžići, gdje imaju nekog od rodbine, ili su napravili kuće. Zatim  na Ilidži, Hrasnici, Vogošći…

Selo u Konjicu, mještani u KS

-U Konjic idemo samo kada trebamo izvaditi rodni, umrli  list,ili šta drugo  treba.Ja  sam ti prošle zime stanovala u Vogošću kod brata.Đećeš  kad se razboliš nego  u Sarajevo, ističe Nura Čomor.

Lukomir je  jedinstven  i po kamenim kućama prekrivenim šindrom od trešnjinog drveta. Ovo je jedino mjesto, kako  kaže Salih Čomor koje tokom rata nije izgorjelo.

-Zato ti  ovdje niko  nije dobio  bilo kakvu  donaciju.Kako je bilo prije rata, tako ga i sada vidiš.U svakoj kući bilo je devet,deset pa i 20 čeljadi. Bilo je oko 50 domaćinstava.Selo puno ljudi. A tek stoke. Koliko ovaca, krava konja…Divota ih je vidjeti predvečer kada se vraćaju s ispaše. Bila su to lijepa vremena. U selu se nalazila  i četverogodišnja škola. Mada je na istom mjestu  i danas , đaka nema. A kako će  kada zimi  Lukomir svi napuste. U poljeće se   ponovo vraćamo.Bar mi stari. Omladina otiša u gadove, priča Salih.

Mada ulazi u osmu deceniju zdravlje ga dobro služi.

Ovdje  ti je sve domaće. Mlijeko, sir jaja… A tek ova hava. Sijela su bila posebna priča.Po čitavu noć  se šališ, smiješ.. uz pečeni krompir, sir, kamjak, a dobro bi se i zamezilo. Svak bi osušio meso za zimu.Dole u gradu, čini mi se, sve vještačko.Hrana nije ko ovdje. Ili se to  meni  čini, ističe Salih.

Do cure i nazad tri sata hoda

Odmah iza večere, kako kaže Šefko Čomor,  išlo bi se u ašikovanje u drugo selo.

-Pješke sahat i po, a isto toliko i kada se vraćaš. Posjediš, ašikuješ s curom te iza pola ponoći ponovo nazad. Tek što si lego, čini mi se svane, pa tako svaki dan.

Za jedan dan ovdje se zna promijenuti četiri godišnja doba.Ispričao nam je priču njegovog oca kada  su se svatovi Nure Čomor, spasili u posljednji čas.

-Iako je bio  juni, iznenada je počela  padati   kiša i  led zajedno. Velika mećava. Pedesetih  godina  prošlog stoljeća po mladu se išlo pješke. Dovodili bi  je na konju.Nije bilo prevoznog sredstva. Kada se to desilo oni su bili negdje kod Dugog polja na Bjelašnici, nekih osam kilometara od Lukomira,.Ljudi su znali da su otišli po  mladu u Šabiće, i da će biti problema ako ih  brzo ne spase. Ponijeli su debele ćebadi i krenuli pred njih. U posljednji čas su ih spasili.Ta ledena kiša  bila je baksuzna po Nuru. Sahranila je svih šestero djece.  Pet još kad su bili mali, a kćerku kada je bila punoljetna. Dobila upola plauća i umrla u bolnici u Mostaru. Tužna sudbina, priča Šefko.

 

Nura kaže da je danas sama. Prije više godina ostala i bez muža. Sama mora donijeti i nacijepati drva. A godine pritisle.

 

– Pomognu  komšije. Ali, svak se danas pozabavio svojim poslom. Kada se samo sjetim svoga vakta i zemana.Onaj naš život bio je ljepši. Iako se sve radilo ručno. Nije bilo kamiona i automobila ko danas.  Lijepa su to bila vremena,ističe starica, koja se ne odvaja od narodne nošnje..

 

S prvim snijegom Lukomir  svi napuste. Sve do proljeća.

U ovom selu su snimani fimovi “Gluvi barut” i “Nebo iznad krajolika”.

Filmadžije dođu i odu, turisti selo posjećuju ljeti, a nadležni, kažu, ni tada.

Lukomir ostaje selo ni na nebu ni na zemlji. Mještana je  sve  manje. Dok je njih, selo će opstajati bar ljeti. Kad ih više ne bude, ostat će priča o posljednjem pravom bosanskom selu.

 Remzija Balić

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *