Albin Pibernik, najmlađi učesnik Igmanskog marša : Tito mi je rekao » Proleteri ne plaču!«

Na ovogodišnjem Igmanskom marša,koji je održan prošle sedmice,na ovoj legendarnoj planini  po drugi put u svome životu bio je i Albin Pibernik,najmlađi učesnik ovog historijskog pohoda, koji je tada imao svega 11 godina.

Na Igmanu je evocirao je sjećanje na tu, jednu od najznačajnijih opracija tokom narodno-oslobodilaške borbe u Drugom svjetskom ratu.

U stroju Prve proleterske brigade

Zajedno s roditeljima  Albin je stao u  stroj prilikom formiranja Prve proleterske brigade u Rudom.Lično je poznavao skoro sve najznačajnije ličnosti jugoslavenske narodnooslobodilačke vojske

Razgovor sa danas 84. godišnjim Pibernikom zakazali smo u hotelu Bosna na Ilidži . Malo smo  kasnili, a kada smo  objašnjivali razlog to je prebacio na šalu.

-Ništa, ništa…Za vas Bosance sam čuo da je to uobičajno.

S njim u društvu bio je i Zdenko Duplančić, predsjednik Sekcije Prve proleterske brigade iz Beogradu. Pričali su o velikom odzivu ljudi na ovogodišnji Igmanski marš, pohodu  stazama boraca slavne Prve proleterske brigade, koja je bila u obruči, i jedini spas bio je prelaz preko  zaleđenog Igmana u oslobođenu Foču.

Na ovogodišnju proslavu  autobusima  je došlo veliki broj antifašista iz Slovenije, njih oko 600. Bile  su delegacije iz Hrvarske, Srbije, Crne  Gore…. Jednom riječu  svih naroda i narodnosti.

Prelaz preko Igmana na – 32 stepeni

Noći s 27. na 28. januar 1942. godine za Albina su  bili najteži u životu.Nakon 19 satnog  marša,gdje su od studeni stabla pucala, nekoliko dana kasnije u Foči ostao je bez majke Julke, a nedugo zatim i  oca .

-Bio je strašan mraz, oko -32 stepena, visok snijeg, borci su prtili snijeg slabo obuveni i obučeni. Došli smo do prve prepreke: kod Rajlovca je bio kanal kojeg su neki preskočili, dok su mene bacili preko njega.Uhvatili me za ruke i noge, zanjihali i bacili. Kada sam pao na zemlju dohatio sam se na neke grane da ne padnem u vodu, prisjeća se  Albin.

-Moja majka na žalost,  kao  i još nekoliko boraca, nisu uspjeli preskočiti. Noge su joj  upale u vodu. To je bio i uzrok za strašnu tragediju na Igmanu. Mokre noge smrznule su im se zbog strašnog mraza. Mi smo se i dalje penjali na ono brdo, prtina se pretvarala u klizaljku, pa smo se malo pomicali naprijed, pa onda još više klizili nazad. Na Igman doslovce smo puzali. Borci su vukli sa sobom teško oružje koje je smrzavalo. Dr. Gojko Nikolić, sanitetski referent brigade, davao nam je savjete kako se micati da bi se ugrijali, ali mraz je rezao i borci su počeli gubiti razum. Noć je bila jasna, u daljini vidjeli smo Sarajevo i sanjali toplinu. Mnogi su zbog napora i mraza počeli buncati.

Onda smo došli do kuće pod vrhom, u kojoj je gorjela vatra, ali nam Koča Popović nije dao da idemo do nje, jer je znao što se može dogoditi sa smrznutim udovima. Na veliko insistiranje mojoj majci i još i nekim borcima  je dozvolio  . Kada su izuli cipele, bio je kraj – noge su im otekle, na ekstremitetima nakupila im se voda, pa nisu više mogli hodati. Pošto sam dobio jak proljev, ostao sam s majkom, dok je otac, iako teško ranjen, nastavio put s borcima. Organizirali su prijevoz, za nas sankama, a zatim vozom odvezli do Foče koja je već bila oslobođena. Mama je bila jako slaba, dvaput ju je posjetio i Tito. Tada sam i saznao da je to ‘Stari’ o kojem su često pričali.

Smrt majke, spavao s Titom

-Kada sam nekog jutra ušao u sobu u bolnici u Foči, mame više nije bilo. Umrla je poslije amputacije smrznutih nogu. Poslije pogreba k meni je došao Tito i rekao: ‘Idi sa mnom’. Plakao sam, pa je dodao: ‘Proleteri ne plaču!’ Tako sam sve do 1. maja ostao s Titom i Zdenkom, to jest Davorjankom Paunović, Titovom osobnom sekretaricom i pratilicom. Spavao sam u njegovoj sobi, sa mnom je bio veoma ljubazan. Tito mi je rekao da će me poslati u Rusiju na školovanje..

Albin nikada nije otišao u Rusiju jer je njegov otac, koji je vodio prvu slovensku jedinicu u Vrhovnom štabu, u augustu 1942 dobio zadatak da se zajedno s preživjelim borcima vrati u Slovniju.

U oktobru 1942. godine, u nikada razjašnjenim okolnostima poginuo je njegov otac. Negdje ispod Mokrca njegova je grupa, koja se uputila po hranu, pala u zasjedu. “Nikada nisam saznao gdje je tačno  pao moj otac, gdje su ga pokopali i što se zapravo dogodilo,” pričao je Albin

Nakon rata otišao je u internat na školovanje, a zatim u vojnu akademiju za pilota.Nakon 14 godina služenja u JNA,  odlazi u civilne pilote u „Adriji“.

Kaže da nikada kasnije nije bio kod  Tita.

-Susreli smo se i rukovali na prijemu u Splitu 1953. godine. Bio sam u jedinici pilota koja ga je čuvala za vrijeme njegovog vraćanja s prve posjete Londonu. Nije me prepoznao, ali mu se i sam nisam predstavio.

Narod  niko  ništa i nije pitao o Jugoslaviji

Pitala sam Albina dali je ikada kasnije krenuo putem koji su prepješačili u onoj strašnoj noći.

-Pješice ne, ali kao pilot preletio sam to područje bezbroj puta i tek tada postao svjestan što smo napravili. Supruga i ja nekoliko smo puta posjetili krajeve u kojima smo živjeli, posebice Pjenovac i Foču, gdje je bolnica nekada nosila majčino ime. Svuda sam sretao prijatelje.

Pitali smo ga šta misli danas o raspadu Jugoslavije?

-Progriješili su i svi izgubili.Moglo se je to uraditi na drugačiji način. Ovakvo trpi nedužni narod, kojeg niko ništa i nije pitao.

Albin PibernikIgmanski maršsjećanjeTop