Ugledni pjesnik Mustafa Smajlović napisao priču o Hadžićaninu Remziji Baliću

Published On 13. February 2014. | By admin | Aktuelnosti, Vijesti

(Autor teksta je ugledni pisac i pjesnik Mustafa Smajlović)

Novinar Remzija Balić je među svojim kolegama prepoznatljiv kao nenametljiv, skroman, ali druželjubiv i susretljiv čovjek, toplog i iskrenog osmijeha. Znano je da godinama kao hroničar Hadžića novinarskim perom i kamerom bilježi najvažnije događaje za printane i elektronske medije, obično pišući o ljudima sa periferije, ili bolje je kazati o “malom čovjeku velikog srca”.

Zbog svoje skromnosti nikada se nije “stavljao u prvi plan”. Malo je govorio o sebi. Možda zbog toga je nepoznato da je ovaj mirni čovjek u minulom ratu preživio nezapamćenu životnu golgotu. Iz svoje gorke šutnje najzad je progovorio publističkom knjigom “Šest logora pakla” u kojoj fotografijom i perom svjedoči o svojim patnjama, ali i patnjama drugih logoraša, o čemu je snimio i dokumentarni film.

Posljedice ostaju

Za naš magazin ovaj žurnalista, na radnom mjestu višeg stručnog saradnika za informisanje u Općini Hadžići, ispričao je priču nakon koje niko ne može ostati ravnodušan.

– U prvoj godini rata, od maja do novembra 1992. godine, prošao sam kroz šest logora pakla; “Garažu” i “Sportsku dvoranu” u Hadžićima, “Lukavicu”, “Kulu”, ponovo “Sportsku dvoranu” i “Svrake”. Ne zna se gdje je bilo gore. Zajedno sa drugim nedužnim ljudima preživio sam nezapamćene torture i maltretiranja. Mnogi nisu preživjeli. Pravo je čudo kako sam ja ostao živ. Možda danas najbolje znam odgovor, dragi Bog me je sačuvao da svjedočim knjigom i filmom o zlu koje ni dušmanu ne bih poželio. Opisao sam fizička mučenja, psihička maltretiranja, glad, žeđ, neizvjesnost, odvođenje na kopanje rovova, korištenja logoraša kao”živi štit”, podastirući dokumentaciju i autentične fotografije.

Zajedno sa mnom u logorima bio je i moj rahmetli brat Adem, a knjigu sam posvetio njemu i svim logorašima – kazao je Remzija, dodajući kako će do kraja života nositi posljedice na tijelu i duši.

Oružje zakazuje

– Smrti sam gledao u oči u svakom logoru, u više navrata, ali četiri slučaja ukazuju da je Bog želio da izađem živ i svjedočim o zlu koje se nikome i nigdje ne ponovilo – priča Remzija za Auru i navodi primjere od kojih se kosa diže na glavi.

– U “Sportskoj dvorani” prilazi mi zločinac i stavlja cijev pištolja na slijepočnicu. Povlači oroz, ali metak ostaje u cijevi. Odbacuje pištolj i uzima pušku “papovku”. Povlači oroz, ali i ona “zakazuje”. Zatečen u čudu, zločinac uz najvulgarnije psovke baca pušku i počinje da me udara jarbolom, koji se prelama na tri dijela. Ostavlja me uvjeren da ću ubrzo umrijeti. Polomljenih kostiju stavljaju me u deku. U logoru su kosti nakrivo srasle, što kazuje i rendgenski snimak objavljen u knjizi.

U trećem slučaju, granata eksplodira tako blizu da se njen rep zabija u zid iznad moje glave, od gelera biva ranjeno više logoraša, a eto mene niti jedan nije okrznuo. U četvrtom slučaju, prilikom neuspjele razmjene, snajperski metak mi prolazi kroz kosu. I to je bio Božiji znak. Knjiga i o tome svjedoči – ispričao je naš sagovornik.

Mehlem za rane

Mnogi opisani događaji u knjizi čitaoce će nagnati na suze, kao što je slučaj kada je Remzijina dobra stara majka Sala donijela zatočenim sinovima ručak u logor “Sportska dvorana”.

– Dušmani su je vratili uplakanu – piše autor ove knjige u kojoj nema mržnje ni prijezira, ali ima snažna poruka da se zlo rata nikada i nikome ne ponovi. Posljedice su ostale, ali za autora istina iznijeta u knjizi je umnogome mehlem za rane koje ne zarastaju.

aura.ba

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *