Njihovo radno mjesto je minsko polje

U Bosni i Hercegovini i nakon 18 godina od završetka agresije postoji velika opasnost od mina koje direktno ugrožavaju pola miliona građana. Prema podacima Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (BHMAC), u 2013. godini bilo je šest minskih incidenata u kojima su dvije osobe poginule, a pet povrijeđeno. Godinu ranije bilo je devet incidenata s tri povrijeđene i devet poginulih osoba.

No, i pored opasnosti od mina i upozorenja, mnogi građani u potrazi za korom hljeba riskiraju svoje živote i ulaze u minirana područja.

Život u torbi

Dževad Pehlić i Sulejman Zećiri iz Hadžića svakodnevno odlaze na lokaciju gdje se nekad nalazio magacin municije bivše kasarne Žunovnica u potrazi za starim željezom, telefonskim i drugim podzemnim kablovima te drugim stvarima koje mogu prodati. Da bi došli do željenog mjesta, nerijetko moraju razminirati teren. No, to je, kako kažu, njihovo radno mjesto iz kojeg nikada ne znaju hoće li se živi vratiti kući, ali boljeg nemaju.

– Svaki dan život nam je, što bi rekao narod, u torbi. Nikada nismo sigurni hoćemo li se vratiti kući. Ali moramo zaradi hljeb za porodicu. Najgore je kada teren moramo razminirati. Prošlo je puno vremena od rata. Postavljeno je mnogo eksplozivnih sredstva, zahrđala su, vrijeme je učinilo svoje, i nikada ne znate kako će reagirati prilikom razminiranja. Sve ubijaju. Bilo da je riječ o nagaznim, poteznim, paštetama ili odskočnim minama. Odskočne mine su, ipak, najopasnije. Njih se najviše bojimo – kaže Zećiri.

Prema njegovim riječima, dovoljna je mala greška, neopreznost, gubitak koncentracije i  gotovo je, nema ih više. Ali primorani su ovo raditi.

– Jednostavno, neimaština nas tjera da riskiramo živote. Zećiri ima osmero djece. Treba nahraniti toliko usta. Treba im kupiti pribor za školu, knjige i druga osnovna sredstva. Obuću i odjeću. I mi želimo imati radno mjesto u nekom preduzeću i radno vrijeme, ali nemamo. Za nas nema ni subote, ni nedjelje, ni praznika, ni radnog vremena. Moramo raditi da bismo prehranili porodice. Prije nekoliko dana morali smo skinuti više odskočnih i i poteznih mina. Kada smo to uradili, došli smo do 20 kilograma mesinga, koji je na cijeni –  kaže Pehlić.

Zećiri i Pehlić svjesni su da mogu poginuti pri polasku u minsko polje pa prije nego što krenu na posao, kako oni nazivaju svoje odlaske u minsko polje, nagledaju se djece.

– Nedavno je u blizini mjesta gdje mi radimo nastradao mladić sakupljajući željezo. Eksplozivna naprava teško mu je povrijedila ruku. Ali svi mi to radimo iz nužde. Tjera nas neimaština. Moramo nešto zaraditi porodici, ne možemo sjediti kući skrštenih ruku i gledati gladnu djecu. Uvijek prije polaska na posao, gledam djecu i pitam se: “Bože, hoću li ih ponovo vidjeti, da li ću se vratiti kući”. I djeca su to primijetila. Prije nekoliko dana sin me pita: “Babo, što me tako gledaš? Kažem, ništa sine, tebi se to čini. On je još mali da bi to razumio – kaže Zećiri, dodajući da njegova supruga dnevno mora ispeći više tepsija hljeba jer ih je desetero u kući.

Skladište municije

Njegov najmlađi sin ima tri godine, a najstarije dijete je punoljetna kćerka.

– Da samo kupujemo brašno i ulje dosta je. Djeci moraš dati bar marku kada krenu u školu. Odakle? Jednostavno, nužda nas tjera. Ali, dobro je kada ima i ovo – istakli su na kraju razgovora Zećiri i Pehlić, s kojima je ekipa “Avaza” provela jedno poslijepodne na njihovom “radnom mjestu” u podnožju Igmana, gdje se nalazilo najveće skladište municije u bivšoj Jugoslaviji.

Sin na sigurnom

– Kada smo u minskom polju, on je na sigurnom, daleko od nas. Mi željezo i drugi otpad donosimo do puta, a on s tog mjesta nosi u auto. Vidite, djeca budžovana voze skupa auta, uživaju, imaju svega u izobilju, razbacuju se novcem. Moj sin, taj mladić iz Lokava koji je nedavno teško povrijeđen i drugi slični njima na ovaj način žele pomoći porodici. Dok s druge strane djeca moćnika uživaju, za njih je i prije nego što su završili školu osiguran posao. Pitam se gdje je tu pravda – kaže Zećiri.

Tekst objavljen u Dnevnom avazu u aprilu 2013.