MANDAL NA VRATIMA Čović već loži ražanj, ali na kraju bi mogao ostati gladan i on i njegovi pajdaši Dodik i Izetbegović

Samo da srušimo mrske komuniste, ovom će zemljom poteći med i mlijeko. Na toj su jednostavnoj paroli nacionalne stranke mobilizirale svoje glasače pred prve višestranačke izbore 1990.

Alija Izetbegović, predsjednik tek osnovane SDA, ushićeno je poželio dobrodošlicu Srpskoj demokratskoj stranci i Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Sa HDZ-om je odmah svezao stranačke zastave, a na osnivačkoj skupštini SDS-a održao je emotivan pozdravni govor.

Fige u džepu

Nacionalne stranke su pobijedile, Savez komunista i tadašnji Reformisti Ante Markovića su izgubili. Iako su Alija i SDA sa komunistima Nijaza Durakovića i Markovićem imali većinu u Skupštini SR BiH, oni nijednog momenta nisu razmatrali tu opciju. Vladu su napravili sa Radovanom Karadžićeva i Stjepanom Kljuićem. 

Danas skoro da i nije bitno da li je Alija Izetbegović iskreno vjerovao da se predstavnici naroda u BiH, ogrnuti nacionalostičkim šalovima i sa skrivenim figama u džepu, mogu dogovoriti o obnovi njene državnosti i proglašenju nezavisnosti bez prolivanja krvi, ili je bio samo politički nedorastao, amaterski naivan i kardinalno nesvjestan u kakvu zamku srlja. 

Čim su dobili priliku, SDS i HDZ zdušno su stali u službu vekodržavnih projekata iz Beograda i Zagreba. Doduše, Kljujić se opirao planu Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli BiH, a Tuđman ga je vrlo brzo zamijenio kooperativnijim Matom Bobanom. 

Ostalo je povijest. Dvostruka vojna agresija sručila se na Bosnu, ali je ona kao država, zahvaljujući otporu njenih patriota i Armije RBiH,  ipak preživjela – makar teško ranjena i Dejtonskim mirovnim sporazumom svezana u luđačku  košulju permanentnih sukoba i etničke igre dominacije. 

Matrica o dogovoru naroda i njegovih “legitimnih predstavnika” nikad nije potpuno odbačena, s tim da je poziciju SDS-a u međuvremenu zauzeo SNSD. Međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim američkim državama, u saradnji sa probosanskim strankama – nekad s manjim, nekad s većim uspjehom – tražila  je modele koji bi očuvali multietničku i graďansku dimenzuju BiH. 

Nema sumnje da je u toj borbi posebno Socijaldemokratska partija, kao nasljednica Saveza komunista, pokazala izuzetnu žilavost i snagu.

Reisova uloga

S druge strane, 35 godina nakon dolaska nacionalnih stranaka na vlast u BiH, svjedočimo da Dragan Čović, dugovječni predsjednik HDZ-a i baštinik politike i ideologije Franje Tuđmana, u srediste političke arene vraća priču o dogovoru naroda. 

Naime, u svom posljednjem medijskom istupu Čović tvrdi da bi novu vlast nakon oktobarskoh općih izbora trebali činiti legitimni narodni predstavnici. Ne krije ni osobnu želju da to, uz HDZ, budu SNSD kod Srba i SDA kod Bošnjaka. I da sa tako skrojenom novom vlašću prestaje potreba za postojanjem OHR-a, što je odavno cilj njegovog vjernog saveznika Milorada Dodika, a čemu se, izgleda, više ne protivi ni Bakir Izetbegović.

Čovićeva priča, na tragu davne Alijine platforme, dolazi nakon otopljavanja odnosa sa Izetbegovićem mladim i bajramskih razgovora sa poglavarom Islamske zajednice u BiH, reisom Huseinom ef. Kavazovićem. I nakon što je iz BiH otišao agilni i nedvojbeno probosanski orijentirani američki ambasador Majkl Marfi, a nova Trampova administracija najavila da se više neće miješati u izgradnju drugih država, prebacujući odgovornost za taj posao na domaće aktere u BiH. Pritom se iz Vašingtona sve manje pominje multietnički karakter države i njenih entiteta, a naglasak ostaje na stabilnosti i očuvanju državnog suvereniteta. 

Na prvu, čini se da promjenjene geostrateške svjetske i regionalne okolnosti idu na ruku desničarskim populistima i nacionalističkim izolacionistima u BiH, čiji ideal je podijeljeno društvo i etnička dominacija. 

Međutim, ovo ipak nisu devedesete godine, niti glasnost Čovića i njegovih partnera neminovno znači i njihovu sigurnu izbornu pobjedu. Dapače.

Otvaranje vrata

Ozbiljne prognoze govore da Bakir Izetbegović u ponovnom srazu sa Denisom Bećirovićem nema gotovo nikakve šanse za pobjedu, posebno što je Bećirović ovaj put osigurao podršku 14 stranaka (više nego na izborima 2022., kada je dobio Izetbegovića sa preko 100.000 glasova razlike). Također, u mandatu na isteku Bećirović je pokazao da nije samo pisac otvorenih pisama, nego je spreman dobro zasukati rukave i u više krugova obilaziti svjetske destinacije, od Vašingtona, preko Brisela, do Pariza, Londona ili Rima, na ravnopravnoj osnovi razgovarati sa tamošnjim liderima i argumentirano raskrinkavati opasnu i destabilizirajuću secesionističku politiku Milorada Dodika, potpomognutu iz Srbije i Rusije. 

I njegovi kritičari danas su suglasni da je Bećirović posvećeno i efikasno otvorio mnoga važna vrata na zapadu koja su godinama bila zatvorena za Bakira, a ujedno je zadržao kvalitetnu komunikaciju i odnose sa istokom.

Kada je u pitanju utrka za srpskog člana Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović, najozbiljnija kandidatkinja SNSD-a, ne može biti spokojna. Nakon što je predsjednik SDS-a, profesor Branko Blanuša, zamalo pobijedio Sinišu Karana na vanrednim izborima za predsjednika RS, i pored svih neregularnosti i masovne kupovine glasova, analitičari se slažu da je rejting SNSD-a u silaznoj putanji, da Milorad Dodik više nije nezaobilazna figura na tamošnjoj političkoj sceni i da bi zajednički kandidat opozicije vrlo izvjesno mogao pobijediti Cvijanovićku, a sama opozicija bi po vertikali na svim nivoima mogla izbaciti SNSD iz vlasti nakon 20 godina propadanja manjeg bh. entiteta, zarobljenog posvemašnjom korupcijom, tajkunskom otimačinom, enormnim bogaćenjem Dodika, njegove porodice i bliskog mu okruženja.

Mađarska lekcija

Na kraju, ni Čovićeva favoritkinja Darjana Filipović, bez osobne karizme i pod teretom autokratske Čovićeva sjene, ne može biti toliko sigurna u izbornu pobjedu. Opoziciona hrvatska petorka najavljuje vlastitog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nestranačku ličnost, koja bi uz hrabru i inovativnu kampanju mogla dokinuti HDZ-ovo samovlašće i dominaciju među hrvatskim glasačima. 

A tu je i DF-ova kandidatura Slavena Kovačevića, koji ni izbliza nema harizmu i težinu Željka Komšića, ali je bazen njegovih potencijalnih glasova dovoljno dubok da pomuti računicu HDZ-a.

Optimizam da povratak koalicije tri nacionalne stranke nije tako siguran, budi i lekcija sa netom okončanih parlamentarnih izbora u Mađarskoj. 

Sada već bivši mađarski premijer, kršćanski nacionalista i ikona krajnjih desničara u Evropi, Viktor Orban, u rukama je imao sav državni aparat, neograničen budžet i medije, podršku i Trampa i Putina, ali su mađarski birači odlučili da dvotrećinsko povjerenje daju Peteru Mađaru, lideru opozicione Tisze, koji je obećao zemlju očišćenu od sistemske korupcije, pohlepnog klijentelizma, sumnjivo izgraďenih poslovnih carstava ljudi bliskih Orbanu, bahatog i neobuzdanog porodičnog bogaćenja vlastodržaca.

Dakle, borbu protiv svega onog sto su u BiH desetljećima i znatno duže od Orbana provodili i patentirali upravo SDA, HDZ i SNSD, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom.

Raport.ba

Top