MANDAL NA VRATIMA Od Alije do Bakira: Ko će ispuniti mokre snove o fildžan državici za Bošnjake?

Osnivač SDA, Alija Izetbegović, još prije prvih višestranačkih izbora u BiH, iskreno je prigrlio ideju o Bosni kao zemlji tri naroda koji samo podjeljeni i organizirani u tri nacionalne stranke mogu egzistirati na ovom prostoru

Piše: Fadil Mandal

Fascinantni su plitkost jurišnika SDA na društvenim mrežama i njihovo tragično i pogrešno uvjerenje da samo duboki rovovi prema ideološkim protivnicima – a posebno prema “komunjarama”, kako ostrašćeno i s posebnom mržnjom vole etiketirati SDP – mogu sačuvati ovu zemlju i donijeti “selamet” bošnjačkom narodu. 

U suštini, krajnji ishod takve kratkovidne politike, koja je olahko spremna prihvatiti u naručje čak i srpske i hrvatske secesioniste, a istovremeno surovo odbaciti i uništiti domaće “nacionalne izdajnike”, može biti samo podjela BiH i stvaranje fildžan državice za Bošnjake. 

Državice kojom bi upravljalo nekoliko probranih porodica i krupni kapital tajkuna kojima su iste te porodice širom otvorile vrata tranzicijske otimačine, pljačkaške privatizacije, klijentelizma i dogovorne tašna-mašna ekonomije.

Alijin povijesni dogovor

Nažalost, takve ideje, odnosno mokri snovi o kamadiću zemljice Bosne “koji se prosperitetno može razvijati i kontrolirati”, nisu od jučer. 

Osnivač SDA, Alija Izetbegović, još prije prvih višestranačkih izbora u BiH, iskreno je prigrlio ideju o Bosni kao zemlji tri naroda koji samo podjeljeni i organizirani u tri nacionalne stranke mogu egzistirati na ovom prostoru. 

Zato i njegovi prijeratni hvalospjevi na osnivačkoj skupštini SDS-a i pružena ruka dobrodošlice Radovanu Karadžiću i ostalim mračnjacima velikosrpske ideologije, nisu tek prolazni incidenti i političke omaške naivnog, neiskusnog i mladog političara.

Alija, naime, na prelasku iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća nije bio ni naivan ni mlad. Dapače.

On je očito bio uvjeren da je komunstička, socijalistička BiH, bila tamnica za muslimane, ali i druge vjere. Zato je ushićeno govorio o povijesnom dogovoru tri naroda, a kao glavnu prepreku na tom putu vidio je “komuniste”. Temeljni zahtjev njegovog političkog pokreta stoga je bio ultimativni odlazak “mrskih i odnarođenih” komunističkih struktura i njihove partije s vlasti.

Čak i kada je, nakon prebrojanih glasova, bilo jasno da tadašnja SDA sa Savezom komunista – Socijaldemokratskom partijom Republike BiH ima većinu za formiranje prve demokratske vlade, Alija je bez ikakvog dvoumljenja zalupio vrata tom scenariju.

Svi kasniji razgovori i pregovori, prije, tokom i nakon agresije susjednih država na BiH, o unutarnjem uređenju i sudbini njenih građana i naroda, u svojim temeljima su imali tu “romantiziranu” sliku o BiH kao prostoru podijeljenom u tri nacionalno definirana tora kojima će “brižno” upravljati “legitimni” narodni predstavnici.

Danas, u znatno težim i nepovoljnijim geopolitičkim okolnostima, SDA, predvođena Alijinim sinom Bakirom, nalazi se u gotovo identičnoj situaciji kao te zime 1990. godine. 

Uloga Nijaza Durakovića

Opet su dobili značajnu podršku bošnjačkih glasača, usta su im puna jeftinih parola o spasu države i naroda, i opet okolo mašu ekskluzivnim garancijama za boljitak i opstanak tog naroda. Vlast, prema rezultatima općih izbora, mogu formirati sa pobjedničkim strankama u srpskom i hrvatskom korpusu, SNSD-om i HDZ-om, i opet im se ta varijanta čini najprimamljivijom.

Kao što opet hitro izvlače mačeve i sijeku svaku pomisao o saradnji sa jakim SDP-om i jedinom multietničkom političkom snagom u BiH, a pritom zaboravljaju da su bosansku državu u jeku rata spasili upravo Nijaz Duraković, tadašnji lider SDP-a, i ostali ugledni funkcioneri stranke, Mirko Pejanović, Tatjana Ljujić Mijatović, Ivo Komšić i Miro Lazović, koji su u Predsjedništvu i Skupštini BiH, u skladu sa izbornim legitimitetom, preuzeli pozicije koje su napustili Karadžićevi i Bobanovi pučisti i pobunjenici.

Doduše, danas SDA ne može vladati samo sa nasljednicima nekadašnjeg Saveza komunista, ali im takav igrač za stolom za kojim će se rješavati daljnja sudbina BiH – ispod tamnih oblaka rigidnog desničarskog populizma, islamofobije i neofašizma koji su se nadvili nad Evropom i Amerikom – može biti upravo onaj golemi kec iz rukava koji mijenja pravila igre.

Naravno, pod uvjetom da u SDA uopće postoji neko ko želi da mijenja igru i taktiku koju je prije tri i pol decenije sukreirao i zdušno zaigrao njihov prvi predsjednik i utemeljitelj. 

Zato je daleko izglednija opcija da će Izetbegović mlađi u ekipu i pod bošnjačku zastavu pozvati Stranku za BiH, koju je prije 30 godina osnovao Haris Silajžić, odmetnuti dužnosnik SDA i najbliži Alijin saradnik, i Demokratsku frontu propalog Željke Komšića, omiljenog “komuniste” dinastije Izetbegović i – srećom – neuspješnog grobara građanske ideje BiH.

SDP-u, objektivno, i nije mjesto u takvom timu. Niti, poučen lošim iskustvom koaliranja sa SDA od prije petnaestak godina, treba bezglavo trošiti teško stečeni kapital proradničke, socijalno odgovorne, patriotske i jedine snažne multietničke stranke, na odveć poznate, prljave i kompromitirane igre nacionalnih poglavica u BiH.

Raportba

Top