BOLNO I VAŽNO PITANJE Presuda Mijanmaru za genocid dokazala nepravdu prema BiH: Odbačena pravila koja su spasila Srbiju, a Izetbegovićevo skrivanje revizije sada je još strašnije
Haške sudije otvoreno priznaju da su standardi dokazivanja nametnuti BiH 2007. bili pravno neutemeljeni što propalu reviziju iz 2017. čini još tragičnijom
Piše: Semira Degirmendžić
Nakon što je Međunarodni sud pravde u Hagu donio historijsku presudu kojom je Mijanmar proglašen krivim kao država za genocid nad narodom Rohinja, uvid u obrazloženje same presude i čak sedamnaest pratećih izdvojenih i suprotnih mišljenja, te deklaracija sudija otvara bolno i važno pitanje za Bosnu i Hercegovinu.
U tim dokumentima, presuda po tužbi BiH protiv Srbije iz februara 2007. godine navodi se kao centralni pravni presedan od kojeg je Sud u slučaju Mijanmara suštinski odstupio.
Time su same haške sudije indirektno priznale ono na što pravni eksperti i žrtve u BiH ukazuju skoro dvije decenije, a to je da su standardi dokazivanja tužbe protiv Srbije koji su 2007. godine nametnuti BiH bili previsoki i pravno neutemeljeni.
Šta se promijenilo u Hagu i zašto je tužba BiH protiv Srbije ponovo u fokusu
Da bi se shvatila težina zaokreta u Hagu, potrebno je vratiti se u februar 2007. godine i prisjetiti kakvu je presudu tada dobio pravni tim naše zemlje.
Međunarodni sud pravde je tada utvrdio da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid, ali Srbiju nije proglasio krivom za direktno izvršenje genocida, niti za saučesništvo.
Umjesto toga, Srbija je proglašena odgovornom samo za kršenje obaveze sprečavanja genocida, jer nije iskoristila svoj politički, vojni i finansijski uticaj na rukovodstvo RS i Vojsku RS da zaustave pokolj i genocid u Srebrenici, te za nekažnjavanje počinilaca zbog nesaradnje s Haškim tribunalom.
Istovremeno, za masovne zločine i etničko čišćenje u Prijedoru, Zvorniku, Foči, Višegradu i desetinama drugih općina širom BiH, Sud je odbio utvrditi postojanje genocida.
Sudije su se tada pri donošenju presude uglavnom oslanjale na već donesene presude Haškog tribunala o krivici pojedinaca, odbijajući da sami cijene genocidnu namjeru države izvan onoga što je već bilo presuđeno u dotadašnjim krivičnim postupcima, gdje je genocid bio utvrđen samo za Srebrenicu.
Uz to, Sud je tada po prvi put u praksi uveo ekstremno visok prag dokazivanja, tražeći od BiH potpuno uvjerljive dokaze da je genocidna namjera bila jedini razumni zaključak iz cjelokupnog obrasca ponašanja.
No, u presudi od 19. novembra protiv Mijanmara, donesenoj većinom od devet glasova prema šest, Međunarodni sud pravde je srušio upravo ta pravila i po prvi put osudio jednu državu za direktno izvršenje genocida, iako prije toga nijedan međunarodni krivični sud nije donio nijednu presudu protiv pojedinaca iz mijanmarske vojske ili vlasti.
U samom tekstu presude Sud se poziva na predmete Bosne i Hercegovine i Hrvatske protiv Srbije, ali povlači jasnu liniju razdvajanja, navodeći da se u tim ranijim slučajevima oslanjao na nalaze Haškog tribunala, dok sada prvi put samostalno utvrđuje namjeru države cjelovitom ocjenom svih dokaza.
Umjesto čekanja krivičnih presuda pojedincima, sudije su uzele u obzir historijski kontekst, sistematsko nasilje i državnu kampanju govora mržnje u Mijanmaru, odustajući od uslova da se prethodno mora dokazati ponavljajući obrazac ponašanja kakav se tražio od BiH.
Upravo to napuštanje kriterija iz bh. presude provlači se kroz gotovo sva izdvojena i suprotna mišljenja te deklaracije sudija objavljene uz presudu, pokazujući koliko je duboka podjela u samom Hagu oko toga kako se cijenila tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije.
Zanimljivo je da su se šestoro sudija koji su glasali protiv osude Mijanmara predvođeni potpredsjednicom Suda Juliom Sebutinde u svom zajedničkom mišljenju uhvatili upravo za presudu u predmetu BiH protiv Srbije iz 2007. godine kao za glavni štit kojim su pokušali osloboditi Mijanmar.
Oni su otvoreno zamjerili većini da je srušila visok prag dokazivanja iz tog slučaja, priznajući da bi po strogim aršinima koji su tada nametnuti Bosni i Hercegovini, Mijanmar danas bio oslobođen optužbe za genocid.
Istovremeno, niz drugih sudija koji su podržali presudu otvoreno su ukazali da je Sud priej dva dana konačno ispravio nedosljednosti i prestroga pravila iz bh. presude iz 2007. godine uključujući i ranije tumačenje obaveze sprečavanja genocida te pojam uništenja jedne etničke grupe.
Najdirektniju kritiku kriterija po kojima je Bosna i Hercegovina 2007. godine odbijena iznijela je sutkinja Hilary Charlesworth u svom izdvojenom mišljenju.
Iako je glasala za presudu protiv Mijanmara, sutkinja Charlesworth je u posebnom tekstu objasnila zašto su pravila nametnuta BiH prije 19 godina bila pogrešna.
Od BiH traženi dokazi jači nego za bilo koje kršenje međunarodnog prava
Ona podsjeća da je Sud 2007. godine odbio optužbe za genocid izvan Srebrenice jer se oslanjao na odluke tužilaca i presude Haškog tribunala, te se poziva na izdvojeno mišljenje tadašnjeg potpredsjednika Suda Awna Shawkat Al-Khasawneha iz 2007. godine, podsjećajući da odluka tužitelja da protiv nekog pojedinca ne podigne optužnicu za genocid može biti vođena praktičnim razlozima ekonomičnosti suđenja, a ne dokaz da država nije sprovodila genocidnu politiku.
Sutkinja ističe i da je Sud 2007. godine odbio argument BiH da obrazac djela govori sam za sebe, a da pritom nikada nije ni definisao šta taj obrazac pravno podrazumijeva, zbog čega je pozdravila činjenicu da je Sud jučer konačno odustao od tog vještačkog uslova.
‘Sadašnji pristup omogućava da se u obzir uzmu historijski kontekst zločina i državna kampanja govora mržnje, jer upravo ono što prethodi zločinima i način na koji ih državni aparat predstavlja mogu pružiti ključni uvid u namjeru same države’, navela je sutkinja Charlesworth.
Najvažniji dio njene analize zapravo je najjednostavniji za razumjeti, a za Bosnu i Hercegovinu i najbolniji. Ona objašnjava da je Sud 2007. godine našoj zemlji postavio gotovo nemoguć zadatak i da je faktički tražio da dokazi protiv Srbije budu toliko savršeni i neoborivi, kao da se sudi pojedincu kojem prijeti doživotni zatvor.
Sutkinja Charlesworth otvoreno piše da takvo pravilo, koje je Sud prvi put izvukao iz jednog starog spora iz 1949. godine oko morskih mina u Krfskom kanalu i primijenio ga upravo protiv BiH, zapravo ima vrlo malo uporišta u pravu. Jednostavno rečeno, Sud je 2007. godine u tužbi BiH protiv Srbije postavio takve uvjete, da ih je gotovo nemoguće bilo ispuniti da Srbija bude proglašena krivom.
‘U presudi za Bosnu iz 2007. godine Sud je prvi put uveo pravilo da optužbe protiv države za genocid moraju biti dokazane ‘potpuno uvjerljivim dokazima’, tražeći jače dokaze nego za bilo koje drugo kršenje međunarodnog prava.
Iako na prvi pogled zvuči logično, to pravilo zapravo ima malo uporišta u pravu’, navela je sutkinja Charlesworth.
Jer, kako je dalje istakla odgovornost države pred ovim sudom nije krivične, već građanskopravne prirode po međunarodnom pravu, pa je stoga bilo pravno neutemeljeno nametati standard dokaza van svake razumne sumnje kakav se traži samo kada pojedinac na krivičnom sudu odgovara za zatvorsku kaznu.
Pravno gledano, jučerašnja presuda ne može ponovo otvoriti postupak BiH protiv Srbije, jer je desetogodišnji rok za reviziju presude iz 2007. godine istekao u februaru 2017. godine.
Međutim, ono što se jučer desilo u Hagu baca potpuno novo, poražavajuće svjetlo na jednu od najvećih političkih i pravnih trauma poslijeratne BiH, a to je sramotno propali pokušaj revizije presude protiv Srbije.
Sad je još jasnije kako je prokockana historijska šansa za reviziju
Zahtjev za reviziju u februaru 2017. godine nikada nije ni stigao do faze u kojoj bi sudije u Hagu razmatrale nove dokaze iz presuda zločincima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, jer je zaustavljen na samom ulazu iz proceduralnih razloga.
Poznato je da je tadašnji član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović punih devet mjeseci od javnosti, pravnih stručnjaka i učesnika čuvenog savjetovanja u sarajevskoj Vijećnici krio pismo Registrara Međunarodnog suda pravde iz maja 2016. godine, u kojem mu je jasno stavljeno do znanja da Sakib Softić više nema legitimitet agenta BiH i da je za pokretanje revizije potrebna nova odluka Predsjedništva BiH.
Upravo zbog tog Izetbegovićevog skrivanja ključne činjenice i improvizacije , Sud u Hagu je zahtjev odbacio prije nego što ga je iko i otvorio.
Danas, dok se čita obrazloženje presude protiv Mijanmara i izdvojena mišljenja poput onog sutkinje Charlesworth, postaje jasno kakva je historijska prilika tada prokockana.
Da je zahtjev za reviziju 2017. godine bio pripremljen pravno valjano i da je prošao tu prvu, formalnu stepenicu, sam postupak pred Međunarodnim sudom pravde trajao bi godinama, i to upravo u periodu dok je Sud, a cijeneći sad po presudi Mijamaru, očigledno mijenjao pristup iz 2007. godine.
U takvom postupku, uloga Srbije u agresiji na BiH, vojna, finansijska i logistička podrška, te kampanja propagande i zločini širom BiH ne bi se više mjerili aršinima iz 2007. godine, za koje same sudije danas priznaju da nemaju uporišta u pravu, već po standardima po kojima je jučer osuđen Mijanmar.
Nažalost, do obnove postupka ne može doći i presuda protiv Mijanmara tako će za BiH ostati samo potvrda da je moglo biti drugačije, ali da je sad prekasno da bi ispravilo nepravdu koja je našoj zemlji nanesena 2007.godine, a zapečaćena Izetbegovićevim skrivanjem istine i političkom neodgovornošću 2017. godine.
Raport.ba








Facebook 11
Twitter 15
YouTube