Osvrt Mr. Sifeta Fazlića na zbirku pjesama „Čovjek bez mirisa“, Marine Brkić

Piše Mr. Sifet Fazlić

MOĆ I PORUKA POETSKOG ŠTIVA

Tu je ljubav u povoju, ljubav u zrijenju, ljubav u zrelosti, te ljubav u smiraju, što dovodi do ubjeđenja da spisateljica želi poručiti, da je čovjek voljen i koji voli na ovom svijetu voljen od Svemogućeg

Mr. Sifet Fazlić

Marina Brkić

Naslovnica knjige

Zadovoljstvo mi je što sam imao priliku da čitam i elaboriram prethodne zbirke poezije Marine Brkić u Sarajevu i Goraždu, pa i da govorim o stihozbirci koja je pred nama. Zahvaljujući tome ja zavolih poeziju, mada zbog sveukupnog i profesionalnog „habitusa“ nikada nisam razmišljao o poeziji, ali ovo što je danas pred nama potvrđuje da nema kraja poetskom umijeću i moći kao što nema ni tačke osjećanjima čovjeka, a posebno suptilne poetske duše-ženske zapljusnute talasima ljubavi.

Prihvatiti ću ubjeđenje uz emotivne fakte da je ovo autobiografsko djelo čime ću se služiti u ovoj lakonskoj besjedi. Ma koji da su likovi ovog djela oni su u sjenci motiva ljubavi, mada su obojeni ljubavlju, kao najsuptilnijem obilježju čovjeka i njegove ljudskosti.

Ljubav u zrijenju

         Tu je ljubav u povoju, ljubav u zrijenju, ljubav u zrelosti, te ljubav u smiraju, što dovodi do ubjeđenja da spisateljica želi poručiti, da je čovjek voljen i koji voli na ovom svijetu voljen od Svemogućeg. U tom slučaju ljubav pomaže da se pomirljivije prihvati i Ahiret.

Dok mislim na ovo o čemu pišem sjetih se meni dragog i slavnog psihoanalitičara Eriha Froma i njegovog krucijalnog djela „Umijeće ljubavi“, a ja bih čitajući o ovome što pišem naslovu dodao i riječi njenih potreba i njene moći.

         Ljubav o kojoj piše naša Marina nejma puno likova osim „on“, „ona“, te njihovo zajedništvo i manjak ljubavi kada je glavni lik u rezignaciji i melanholiji te poručuje da ljubavi nikada nije dosta. O tome autorica ove stihozbirke direktno ne piše, ali to malo curi iz njenog rukopisa kao da hoće reći: „Ni sunce ni mjesec ne mogu obasjati čovjeka u istom trenutku sa sve četiri strane, ali ljubav o kojoj piše Marina to može. Ona takvu ljubav želi, za nju se bori, hoće sa njom da živi, hoće sa njom u smiraj.

Istaknuto, a posvećeno „njoj“ i željenom biću, namijenjeno je s ljubavlju i drugima. Bogatstvo je to altruizma jedne duše i čovjeka kojem ljubav, o kakvoj piše nije dovoljno uzvraćena, bar u njenim htijenjima i skromnim ljubavnim potrebama.

Štivo je ispovijest poštene ženske duše ma kako obojene. U prilog toga govori i broj riječi „ljubav“ a navedenih u ovom stihopisu. Ta riječ prati svaki tren „njenog“ i „njegovog“ života, svaki stih stihopisa. Iz navedenog slijedi pouka da je čovjek više čovjek što više voli i što je više voljen. Psihološki živa poezija obojena (u latenciji) svim žanrovima pisane riječi.

Likovi i kada su skriveni, oni su živi kao kada su i individualisani, bez apstrakcija i šiba, satire, jer prezentirana poezija je humanistička u svome vremenu i prostoru; zrači opštošću, širinom i snagom spoznaja, pouka i preporuka koje sa najljudskijim naumom šalje u vilajet oko sebe.

Dok autorica piše o ljubavi koju priželjkuje sebi, ali i drugima, ona daleko viša daje nego što uzima, ali ipak negdje u svome stihopisu poučuje: „ uzvrati i odazovi mi se; lijepim optimističnim pogledom, iskrenim sveobuhvatnim zagrljajem, nekom pričicom i po mogućnosti kakvim takvim našim vlažnim usnama“.

Oplemenjivanje duše

Krasno je čitati i zamišljati slike strasti koje bar na trenutak nameće ova poezija koja budi i oplemenjuje dušu, osjećanja, te intelekt čitaoca.

Poezija, ili zbirka poezije, ispred nas je takvo nešto. Ljubav sažeta u ovom stihopisu je dobronamjerna bez abnormalnih duševnih stanja i nadprirodnih pojava, a ako se negdje i naziru to je puka slučajnost zbog općeg nedostatka ljubavi o kome autorica piše, dok evocira nostalgične slike i uspomene na molitve kojih više nema u njenoj sredini kao što su sadržaji poštanskih sandučadi u kojima je nekada bilo puno plavih koverti, dopisnica i razglednica sa porukama ljubavi.

Ova poezija je posljedica motiva koji stvaraju potrebu za ljubavlju bilo kako da je konotirana i obojena ljubavlju u njenim genima, začetku, razvoju, stasanju pa i odlasku u smiraj jer autorica stihozbirke kao da hoće poručiti isti čovjek voljen i nevoljen sasvim je drugo biće – parafraza.

I da zaključim:

Djelo koje je pred nama neosjetno poručuje: kako se savlađuju predrasude kao složeni procesi u duši i intelektu čovjeka; kako se bude i njeguju pozitivne emocije; adaptivno (poželjno) ponašanje; kako se izgrađuje pozitivna struktura ličnosti; kako se humanistički koriste opažajni faktori jer autorica stihozbirke hoće da zapaža samo ono što može poslužiti za bolje i ljepše sutra.

Jeste!

Sve navedeno poručuje njena poezija. Najobjektivniji sud o tome dati će vjerni čitaoci a nadam se da će ih biti.

Sarajevo, 25.02.2014.