Njegovo visočanstvo učitelj : Edib Inajetović

Piše: Mirsad Čukle

Učitelj Edib Inajetović, rođen je 1952. u Prijepolju, u jedanaestoj godini sa porodicom preseljava u Sarajevo gdje je završio osnovnu i učiteljsku školu. Četrdeset godina proveo je u učionici sa djecom.

Htio sam biti kao moj dajđa – učitelj, uredan, ugledan, blag, pametan, angažovan i nisam imao dileme gdje ću nastaviti srednjoškolsko školovanje. Konkurencija za upis u učiteljsku školu tada je bila ogromna jer su ove škole bile samo u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci. Kriteriji za upis bili su posebno strogi,  prvo su primani svi odlični pa onda vrlodobri učenici, a vladanje je moralo biti besprijekorno.Posebna pažnja posvećivala se moralnoj podobnosti, ne samo kandidata nego i cijele porodice.

Program nastave u školi bio je tako dobar da si se iz nje mogao upisati na svaki fakultet, pa i medicinski. Profesori su bili kvalitetni, sve sami autori udžbenika. Na spratu učiteljske škole bila je osnovna škola gdje smo mi stalno išli na praksu, a uslov za diplomski rad bio nam je dvadeset dana održane nastave. Mi smo školovani ne samo za rad u školi, nego smo pripremani da budemo i uzorni društveni radnici, graditelji na terenu. Poslije kratkotrajnog rada u Trebinju i služenja JNA, u oktobru 1974. došao sam u Dubočane, kada je prvi put organizovana redovna, stalna nastava.

Prvi put sa mnom su u Dubočane stigli direktor Halim Sokolović, sa Biroa Ibro Pirkić, sekretar škole Džafer  Avdibegović i Stanko Rezić, učo iz Spiljani, a lijepo nas je dočekao  Arif ef. Macić. Odmah sam od 76 djece formirao dva odjeljenja, jedno od redovnih i drugo od onih malo starijih učenika. Nastava se prvo odvijala u zgradi mejtefa, kupili smo lampe petice i na posao. Selo je brojalo oko 30 domaćina, koji su imali od pet do jedanaestoro djece.

Poslije dobrih priprema, početkom 1980. pokrenuli smo historijsku akciju za izgradnju škole, ceste i dovođenje struje u selo. Ušli smo u državni plan „Hiljadu škola u BiH“, škola je useljena 1986. kad ja prelazim u Spiljane, a ubrzo i u Konjic.
„Sa djecom smo radili u nastavi i poslije nastave, bolji učenici pomagali su slabijim, sarađivali smo sa roditeljima, škola je bila kao jedan svjetionik,  mjesto za dogovore korisne za sve, bio je naglašen kolektivni duh, cijenio se rad za dobrobit zajednice“, rekao nam je stari dobri učo Edib Inajetović.
—————             ————                ———-

U ovoj  rubrici objavljujemo razgovore sa učiteljima i učiteljicama, čime odajemo poštovanje prema ovom izuzetno vrijednom zanimanju, kao i njihovom doprinosu cjelokupnom razvoju općine Konjic.

(U knjizi Stara dobra škola, autora M. Jovanovića, nalaze se imena maturanata Učiteljske škole u Mostaru: 1950. tu su Konjičani Pirkić Ibrahim, Janjić Ljubo i Šain Milovan; 1954.- Kapić Smajil i Bjelica Rajko; 1959. Sunagić Mehmed, poslije 1960. Zvonić Ekrem, Zovko Dobroslav, Džidić Franjo, Jukić Iva, Šoljić Teofik, Mujkić Šaban, Tuhtar Zdenka, Borić Sabit, Delalić Kadrija, Mehić Šefika, Sarić Savo, Marić Miralem, Kaleb  Ivan, Jovanović Marinko i dr.