FELJTON (2):KOME I ZAŠTO SMETA ISTINA O ZLOČINIMA?

U  narednom periodu prenosimo skraćene odlomke iz knjige  u kojoj  se  piše kome i zašto smeta istina o zločinima nad stanovnicima općine Hadžići?

Zašto je autor dokumentarnog filima i knjige „Šest logora pakla“, koja je prema recenziji Instituta za istraživanje ratnih zločina i međunarodnog prava Unvrziteta u Sarajevu optužnica za zločine nad stanovnicima općine Hadžići dobivao anonimne prijetnje  da knjigu ne smije izdati, a koje se danas realizuju ,zašto vlast nije htjela ni sa mrkom pomoći u izdavanju ovih djela, zašto je zapao u nemilost.. .

Pištolj i puška nisu htjeli opaliti

Ideja o pisanju knjige  rodila se loš u logoru. Posebno nakon premlaćivanja u Sportskoj dvorani, kada je jednom od krvnika, koji me je tukao, zakazao pištolj, a zatim i puška.

Nakon što mi je slomljena ruka i noga od silnih udaraca  po cijelom tijelu, i kada sam  jedva  mogao puzati, jedan od njih htio me je dokrajčiti. Izvadio je pištolj  i stavio mi na glavu.

Glava mi je bila okrenuta prema  dole, betonu, i svake sekunde očekivao sam pucanj.  Ali , umjesto toga  čuo sam da obarač neće da opali, jer je zakočio. Bacio je pištolj, uzeo pušku „papovku“, ali  i s njom isti slučaj.

Mislili su neću preživjeti

Jedan  iz grupe, mislio da je bio vođe, rekao je :

– Pusti ga vidiš da do sutra neće preživjeti! Neka se pati! Tako je još bolje!

Natjerao me da trčim. U Sportskoj dvorani bilo nas  je oko 300 logoraša. Trčao sam sa slomljenom nogom i  nakon više metara  sam pao. Ne znam kako sam mogao s takvom  slomljenom nogom i metar potrčati. Ali trčao sam. Kada sam pao negdje iza polovine Sportske dvorane, drugovi  su me unijeli u svlačionicu broj dva…

Ovo je samo jedan mali segment iz knjige. Svaki od logoraša, na svoj način imao je nešto slično. Mnogi, nažalost, nisu preživjeli.

Nakon rata, poslije nekog vremena,  odlučili smo  formirati  Udruženje logoraša. U Kantonu Sarajevu posebno je bio aktivan Vladimir Srebrov, Irfan Ajanović, te još niz drugih bivših logoraša.

Pisanje knjige

Jedan od zadataka bio je da se napiše istina o stradanju zatočenika. Da se nikada ne zaboravi i ne ponovi. Udruženje logoraša iz Hadžića tada je bilo među najaktivnim u  Savezu logoraša BiH. Za te i druge aktivnosti dobijali smo pohvale. Ali, imali smo i mnoge otpore. Sa ovog današnjeg  gledišta , kada se kockice slože, i kada se vidi šta se sve radi, misim da ništa nije bilo slučajno.

Nestala dokumentacija

Prikupili smo gotovo sve izjave, sakupili ogromnu građu. Na osnovu nje napisao sam oko 200 strana teksta za knjigu. Ali iznenada čuo sam vijest da je sva ta dokumentacija nestala. Prostoriju smo imali u kući Pandurović, odmah iza Doma zdravlja, zajedno sa drugim udruženjima. Sve smo to držali  zaključano u jednom gvozdenom ormaru.

Veliki  posao najednom je bačen  u vodu. Radilo se danju, noću. I sada najednom  nema ništa. Slučaj je odmah pismeno prijavljenen Policjskoj stanici Hadžići. Izjavu sam davao Mensuru Čoviću, koji je tada radio kao inspektor  u PS Hadžići, a sada je zamjenik pomoćnika načelnika  u općini Hadžići za stambeno-komunalne poslove.

Kada sam mu ispričao šta smo sve uradili, koliko građe prikupili i šta je to značilo kazao je da policija raspolaže s ogromnom dokumentacijom o zločincima, da su oni još tokom rata uzeli izjave od logoraša, da je to snimljeno na video traci i slično. Kasnije sam iz policije dobio  pismeni odgovor  da je čovjek  koji jekupio kuću od Pandurevića to bacio jer nije znao šta se tu nalazi… Pitam se zašto nije bacio od drugih udruženja.

U knjizi  se o tome piše opširno. Teško je sada sa  nekih 80 stranica recimo, ovo predočiti   na jedan list.

Ponovo iz početka

Nisam posustajao. Moram sam poći iz početka. Sam sam sebi  rekao. Dragi Bog me sačuvao. Ni pištolj ni puška  nisu htjeli  opaliti, a bilo je tu i drugih situacija gdje sam  bio blizu smrti, a ipak preživio.

Nastavio sam pisati. Sada i te kako vidim da se tu ništa slučajno nije dešavalo. Doživjet ću velike, neviđene torture od pojedinih rukovodilaca, i  ono što su mi oni radili mnogo je teže od onog u logoru, a imam posljedice koje ću osjećati do kraja života. Ovo je, zaista,mnogo,mnogo teže.

Provala u stan

Imao sam i provalu u stan. Sada su mi odnijeli video kasete i drugu dokumentaciju za pisanje knjige i materijal za pravljenja dokumentarnog filma o šest logora pakla. Kameru i druge vrijedne stvari nisu dirali, mada su bili tu,  na dohvat ruke. Očito je da ih je zanimala samo dokumentacija i građa za knjigu. To se desilo prilikom posjete tadašnjeg predsjednika FK Barcelone Laporte Hadžićima . I to sam pismeno prijavio MUP-u, ali na to odgovor  nikada nisam dobio.

I pored svega nastavio sam pisati i raditi  knjigu i raditi dokumentarni filim Šest logora pakla.

2006. godine od načelnika  Općine  pismeno sam tražio materijalnu potporu za dokumentarni film, a 2008. godine pismeno ga  obavijestio da sam knjigu završio i pitao želi li Općina biti izdavač?  I sa koliko sredstava želili novčano pomoći !? Na to , a biće tu i mnogi drugi zahtjevi ,  nisam dobio odgovor. Posljednji dopis poslao sam 31.08.2012. ali odgovor nikada nisam dobio. Usmeno mi je obećano da će novačno pomoći u izdavanju knjige.

Faksimil dopsia od 31.08.2012. godine

Pred izdavanje knjige, kako sam to  više puta preko medija javno izjavljivao dobivao sam anonimne prijtenje da knjigu ne smijem objaviti. Da za izdavanje neću dobiti ni marke, a usmeno mi je  obećano. Ako je objavim imat ću takve posljedice da ću da izludim, da neću raditi na sadašnjem mjestu u zgradi općine, da neću moći pisati, raditi svoj posao zašto sam se školovao i tolike godine radio,da ću po kazni za knjigu biti premješten na drugo radno mjesto,  i mnogo toga drugog, do onog….

Istina,  i ovog puta moram ponoviti, bilo je da samo predam rukopis, da me nije briga šta će biti  s njim, a da sam kažem cifru koliko novaca za to tražim i da će sve  biti isplaćeno.

Nisam pristao.U to vrijeme, moram priznati, to i nisam ozbiljno shvaćao. Mislio sam zavidni ljudi i tome slično.

Realizacija prijetnji

Ali nakon izdavanja knjige sve prijetnje i navoda iz anonimnih pisama  počeli su se realizirati. Prvo nisam dobio usmeno obećan novac za izdavanje knjige.Nedugo zatim meni je jedinom u općini isključen internet  pod izgovorom da se štedi.03.05.2013. godine Enes Kazić, zamjenik načelnika Općine, koji je ujedno i pomoćnih načelnika za oblast društvenih djelatnosti, koji je također ranije bio policajac,  zabranio je da prisustvujem sjednicama Vijeća.Ovo je prvi put od 1975. godine, kada sam još kao student žurnalistike pratio sjednice Opićnskog vijeća i druge događaje iz općine Hadžići. Nisam mogao ništa da radim , samo sam sjedio u kancelariji. Tražio sam da mi se dostavi opis mojih poslova i radnih zadataka, koje nisam dobio.

Faksimil: Dopis od 02.09.2013. godine

Kasnije  ću dobiti premještaj  da radim kao sekratar MZ Tarčin, što je realizacija prijetnji iz anonimnih pisama. Nastaju tu i druge prijetnje, mobing i mnogo toga drugog, što se opširno piše i dukumentuje u knjizi.

Pošto  rukovodioci  Općine ni marku nisu htjeli dati a izdavanje knjige sve sam to platio vlastitim sredstvima.

Općina Hadžići izdala je knjigu u kojoj piše da  nije bilo civilnih žrtava, da su logoraši, koji su ubijeni na mučki način u živom štitu, poginuli kao pripadnici TO ( teritorijalne obrane ), i ta knjiga drugoj strani danas  dođe kao  najveća odbrana. Čudno je da nadležni nisu podnijeli tužbu za zločine i da se danas sudi osmorici nevinih rukovodioca Općine, koji su branili narod, te da   je udruženje JOB-a jedno od rijetkih koji su prošle godine na Skupštini  javno tražili da se tužba konačno podnese. I danas se pitam da li je ovo sve slučajno, i ko sve stoji iza toga ?

Uskoro čitajte :  Za izdavanje dokumentarnog filma i knjige „ Šest logora pakla „ koja je optužnica za ratne zločine,  majka dala  stan.