MANDAL NA VRATIMA Trumpov geopolitički ringišpil: Mogu li Dodik i RS opstati, a država BiH nestati?

Piše: Fadil Mandal

Milorad Dodik vjeruje da je kucnuo čas. Da je pad Christiana Schmidta ujedno i kraj OHR-a i bonskih ovlasti, da su geopolitičke okolnosti sazrele i da su konačno na strani velikosrpskog projekta čiji je krajnji cilj podjela BiH, nezavisnost entiteta RS i, u drugoj fazi, pripajanje “majčici” Srbiji. 

Isto je vjerovao balkanski kasapin Slobodan Milošević devedesetih godina prošlog stoljeća. S istim ushićenjem i s ajkulinim osmjehom na licu sladio se tada i Franjo Tudman, ubijeđen da je na meniju “bespuća povijesne zbiljnosti” prava poslastica – vojno rasparčavanje Bosne, njen nestanak i, posljedično, proširenje avnojevskih granica tek priznate države Hrvatske. 

Sirova trgovina

Da li je Dodik dobro procijenio politički i historijski trenutak? Koliko je haotični drugi Trumpov mandat za kormilom SAD doista otvorio vrata promjeni granica na zapadnom Balkanu? Ima li Evropa snage da se odupre takvom scenariju i mokrim snovima ekstremnih srpskih i hrvatskih nacionalista? Računaju li svi skupa na neminovan i žestok otpor patriota unutar BiH, koji ni 1992. godine, suočeni sa dvostrukom agresijom i sramotnim embargom na naoružanje, nisu digli ruke u zrak i nisu pristali na planiranu sudbinu nestanka njihove države.   

Šta bi, uostalom, bilo da je na vlasti u Washingtonu prije godinu i pol ostala Bidenova administracija? Da li bi bilo rata u Iranu, da li bi Ukrajina bila ostavljena na cjedilu i nemilost Putinove Rusije, da li bi se sve glasnije pričalo o raspadu NATO-a, da li bi Dodik bio skinut s američke crne liste, da li bi, na kraju, visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt podnio ostavku pod američkim pritiskom, kako tvrde njemački i evropski mediji i diplomatski izvori.

Odgovor na većinu ovih pitanja je negativan. Kao što je negativan i odgovor na pitanje da li će sve ostati nepromijenjeno ako republikanci u novembru izgube međuizbore a demokrate preuzmu većinu u Senatu i Zastupničkom domu Kongresa, odnosno kontrolu nad ovlastima i moći nepredvidivog i svojeglavog aktuelnog predsjednika SAD. Nema sumnje, u tom slučaju bi se i klatno sa Dodikove strane ponovo počelo vraćati na bosansku. 

Svijet i život, međutim, ne funkcioniraju na principu “šta bi bilo da je bilo i kad bi bilo”. Na čelu najmoćnije svjetske sile je Donald Trump, samoproglašeni zaštitnik kršćanstva širom planete, sirovi trgovac bez emocija, u čijim se očima, kao na mašinama u kockarnici, vrte samo dolari, grafikoni na berzama i nafta. 

S takvim čovjekom u Bijeloj kući suočava se i BiH, na valovima njegove ultradesničarske mantre o suverenim nacijama, prečem pravu jačeg i propaloj liberalnoj demokratiji pliva i Milorad Dodik. Ali, sve je više dokaza da Trump ipak nije neprikosnoveni gospodar svijeta, niti su njegovi planovi i osobna podrška garant bilo kome da je zaštićen i siguran u poziciju.   

Nema boljeg i svježijeg primjera za to od nedavne pobjeda Petera Magyara na općim izborima u Mađarskoj. Ni Trump, ni njegov potpredsjednik JD Vence, ni državni sekretar Marko Rubio, svi skupa nisu spasili Viktora Orbana od teškog poraza, iako su sve svoje osobne kapacitete dali na raspolaganje, sada već bivšem, mađarskom premijeru. 

Glasači su kaznili politički klijentelizam, enormno bogaćenje vlastodržaca, njihovih porodica i bliskog okruženja, bahatost, sistemsku korupciju i lopovluk. Sve ono što Milorad Dodik već 20 godina prakticira i tolerira u RS.

Državna imovina 

Ozbiljni izvori tvrde da je u pozadini Schmidtovog iznenadnog odlaska ključno bilo neriješeno pitanje državne imovine, koje on nije želio kreirati prema, navodno, američkim željama i na zadovoljstvo Milorada Dodika i Dragana Čovića. 

Ustavni sud BiH, naime, u više presuda potvrdio je da je državna imovina vlasništvo države BiH. Dodik se tome iz petnih žila protivi, jer bez državne imovine kojom bi vlasnički gospodarili entiteti, on gubi temeljni oslonac svoje separatističke politike. 

Sve to znaju i medijski telali SDA i DF-a, ali skreću pogled sa glavne teme i na omiljenoj televiziji veselo podvriskuju i razdragano aplaudiraju odlasku Christiana Schmidta – kratkovido proglašavaju to “velikom pobjedom Dodika” i “teškim porazom Trojke” – uz naglasak da njegovim detroniranjem zvanični Zagreb i generalno hrvatska politika konačno gube utjecaj koji su imali u BiH.

Teza je, naravno, na klimavim nogama, ali to ih ne spriječava da nastave u istom tonu, optužujući za sluganstvo antibosanskoj hrvatskoj politici “razne enverekazaze i ivekomšiće”, iako su i profesor Enver Kazaz, u rovu Armije RBiH na položajima prema okupiranoj Vogošći, i Ivo Komšić u Predsjedništvu BiH u Sarajevu, u najtežim ratnim vremenima branili državu BiH, dok su neki od onih koji ih danas blate dragovoljno zbrisali u Minhenske brigade ili su sa prvim pucnjevima pobjegi prvo za Beograd, a onda u daleku Ameriku.  

Pritom, čaršija zna i bilježi da politički pokrovitelji ovih medijskih galamdžija, “zlatni ljiljan” i njegov glavni partner, kojeg je svojedobno optuživao za ratno skrivanje u sefu Narodne banke, danas šute o činjenici da je prezimenjak i otac ovog drugog aktivno i entuzijastično sjedio za stolom za kojim se devedesetih ozbiljno razmatrala podjela Bosne i stvaranje “krijeposne republike bošnjačke”.

Očito, i “ljiljan” i “trezoraš” jako su nervozni kada o tome javno progovore Ivo Komšić ili prvi komandant Armije RBiH, Sefer Halilović. 

Kao što ne žele da priznaju ni pozamašni dio vlastite krivice zašto je u posljednje dvije decenije Milorad Dodik izrastao u silnika koji danas na geopolitičkom ringišpilu, poput seoskog kabadahije, grubo vitla bosansku korpu u visine, vjerujuci da će ona otpasti i razbiti se u paramparčad, a da će on i “samostalna RS” kraj ove vožnje, kojom upravlja Trump, dočekati na zemlji i u jednom komadu.

Raport.ba

Top