PREDIZBORNE LAŽI I MAŠTARIJE SDADF-a Kazaz: Demonizacija lidera Trojke kao propagandna strategija je poprilično uspjela

A uspjela je i zato što Trojka nije znala razviti svoje medije i svoj intelektualni kadar. Tu je ona pala na ispitu

Valja zabilježiti činjenicu da je u predizbornoj atmosferi ove godine nestao paranoični diskurs Ive Komšića i Mire Lazovića od mogućeg raspada države, kao da ona već nije raspadnuta u Dejtonu potpisom Alije Izetbegovića, i mogućeg rata. Pred prošle izbore, kada je čežnja za promjenom vlasti obilježavala društveni prostor, ovaj dvojac je sve učinio da sačuva SDA u sedlu vlasti i da joj priključi Komšićev bošnjački nacionalistički DF. Njihova propaganda je bila postavljena na jednostavnoj premisi: prijetnje raspadom i ratom razbuktat će strah kod birača i zapriječiti im uvid u esdeaovaski kriminal, pljačku države, velike afere poput Novalićeve i diplome Sebije Izetbegović, Komšićevu galamu iza koje se skrivala nesposobnost i nerad. Čak su imali namjeru formirati i neku novu strančicu, ali je netrpeljivost, da ne kažem neku težu riječ, na relaciji Lagumdžija – Komšić osujetila te mahnite političke snove i ovaj propagandistički dvojac je slengovskim rječnikom rečeno – izvisio. Lazović se nakon toga dodvoravao svima, a onda završio u političkom otpadu Komšićevog DF-a. Ivo Komšić je nastavio sa svojim lupetanjima još neko vrijeme i iskoristio medije da se trideset godina nakon rata obruši na Aliju Izetbegovića i osvijetli sve njegove grandiozne političke promašaje. Ti zakašnjeli istupi u kojima je Izetbegović optužen za podjelu BiH i legalizaciju Republike Srpske, kao da to nije bilo jasno već 1995., nisu ništa drugo do skidanje odgovornosti sa sebe. Jer, Ivo Komšić je bio član Predsjedništva BiH i slijepo slušao svog vođu – Aliju, a onda u situaciji kad mrtva usta ne govore, kako se kaže u narodu, počeo prati svoju nečasnu i poslušničku političku biografiju napadima na svog šefa u vlasti, piše Enver Kazaz u svojoj analizi objavljenoj na portalu Prometej.

Anđeli i demoni

Cijela ta predizborna propaganda bila je ogavna i nedostojna osoba koje su se predstavljale kao velike patriote i ljudi sa značajnim ratnim zaslugama. Ona je bila moguća stoga što je na drugoj strani zamišljenog političkog fronta stajao Dodik, njegov bahati nacionalizam i otvoreni secesionizam. Dodikov militaristički diskurs omogućio je SDA-ovu paranoidnu i fobičnu propagandu, ali Izetbegovićeva stranka, koja je dobila više glasova nego on kao predsjednički kandidat, nije zadržala vlast na državnom i federalnom nivou. Nije je zadržala, jer je izgubila koalicioni kapacitet zahvaljujući nerazumnoj politici dinastičkog para sa Poljina, Sebije i Bakira, a Trojka je bila poželjni partner i HDZ-u, i SNSD-u i Bidenovoj administraciji. Bez obzira na jeftine pokušaje manipulacije koju je Izetbegović izveo preko svog potrčka Refika Lende, koji je kao član Predsjedništva Federacije BiH (i taj konsocijalni organ vlasti imamo, a ne znamo zašto će nam i kojeg đavola uopće radi) svojim glasom protiv pokušao spriječiti dolazak Trojke na vlast. Da se ne zaboravi – SDA je tada, po mnogim tvrdnjama, kupovala poslanike u Domu naroda Federalnog parlamenta, iako je koalicija Trojke i HDZ-a imala većinu u Predstavničkom domu. Da bi se takva blokada razriješila intervenirao je visoki predstavnik, gospodin Cristian Schmidt, deblokirao Federaciju BiH nakon osam godina blokade koju je provodila SDA i intervencijom u federalni ustav riješio problem eventualnih budućih blokada u Domu naroda u koji je uveo i klub Ostalih.

To znači da se SDA grčevito borila za vlast, jer je svojim klijentizmom, nepotizmom, korupcijom i kriminalom sržno ovisila od ostanka na vlasti. Zadržala ju je u nekoliko kantona u kojima je stanje gore nego što je bilo, ali su sva svjetla uperena na onaj u kojem je Trojka na vlasti – sarajevski. Medijska mašina pod komandom SDA i DF-a, hodže i hodžice (Uzgred, glasnuo se neki dan reis Kavazović i pozvao ilmiju da uči kišne dove. Tako je radio i bivši reis Cerić. Prvo vide vremensku prognozu, a onda kao zadnji prevaranti narede – učite dove za kišu. Dovama za kišu protiv klimatskih promjena koje su neumoljive i nezaustavljive – to je formula srednjovjekovne pameti dvojice reisa, bošnjački dodatak bjelosvjetskoj hipokriziji u kojoj moćnici koji dobro žive od upotrebe fosilnih goriva tvrde da su klimatske promjene puka teorija zavjere. Na koncu tu hipokriziju ovjerava najveći moćnik na svijetu, Donalnd Trump, prevarant i ratni zločinac, između ostalog i zbog ubistva raketama onih 168 divnih djevojčica u jednoj teheranskoj osnovnoj školi.) i sva klijentela po raznim institucijama horski grakću: nametnuta Trojka, loša vlast, kriminal, korupcija, a naš Fadil je nevin, nisu respiratori ubijali bolesnike u koševskoj bolnici za vrijeme korone, SDA nije uništila ovdašnju privredu, nije podijelila, nego odbranila Bosnu itd.

Sva ta jeftina propaganda postojala bi i da je Trojka suhima zlatom pozlatila sarajevski kanton i Federaciju BiH, a nije. Naprotiv, pojedini kadrovi Trojke načinili su značajne promašaje, a neki od njih dospjeli su i u zatvorske ćelije. O tome ću pisati u idućem tekstu posvećenom ovoj predizbornoj kampanji, a na ovom mjestu napominjem da je Trojkina zavrzlama u vlasti počela slučajem Bojan Bošnjak i optužbama za kriminalnu legalizaciju ekocida na Bjelašnici kojeg je izvela SDA i njen kadar Ibro Berilo. Taj ne postoji u medijskom prostoru SDA, ali je zato u njemu Bošnjak postao simbol Trojkinog kriminala. A odmah da napomenem, neki kadrovi Trojke uspjeli su uraditi velike projekte, tj. ono što SDA-ovim nesposobnjakovićima nije pošlo za rukom ni za trideset godina pljačkaške vlasti.

No, za razliku od prethodnih izbora i predizborne propagande zasnovane na laži o sigurnom raspadu države i nadolazećem ratu (Lazoviću i I. Komšiću, kad će taj rat više, kad će raspad? Bi li kakve apanaže od vaših laži? Smilova li se poljinska dinastija?) sadašnja se zasniva na dva temeljna narativa.

Prvi je demonizacija Trojke kao antibošnjačke vlasti i ukupnog projekta, gdje se ona određuje kao nametnuta vlast. Drugi je nacionalističko zamajavanje prema kojem će SDA donijeti zakon o proporcionalnoj zastupljenosti naroda u svim institucijama na državnom i federalnom nivou vlasti. Priča o raspadu države i mogućem ratu je u drugom planu, jer je Dodik nakon presude Suda BiH i zabrane obavljanja funkcija u organima vlasti, te skidanja s američke crne liste značajno umirio svoju ratobornu i secesionističku retoriku, pa bi takva priča unaprijed bila smiješna. Osim toga, Dodika je na prijevremenim izborima za predsjednika Republike Srpske prošle godine spasio Izetbegović, odlukom da ne pozove Bošnjake u tom entitetu da glasaju protiv Dodikovog kandidata Siniše Karana, prevejanog obavještajca i osobe koja je u tim poslovima u najmanju ruku bila veoma mutna.

SDA na ove izbore izlazi gotovo potpuno uvjerena u pobjedu. To uvjerene nije bez temelja. Zahvaljujući promašajima pojedinih kadrova Naše stranke, prije svega, potom NIP-a, a i nekih populista iz SDP-a, te oštrim unutarstraničkim sukobima u NIP-u, SDADF medijska hajka na Trojku je veoma snažna. Ona je stvorila uvjerenje u značajnom dijelu javnosti da je Trojka politički promašaj i da su je porazili Dodik i Čović. Istina je da je Dodik blokirao državu i da ga gospođa Ćudić i gospodina Konaković nisu niti mogli niti znali izbaciti iz vlasti, Ali, odluka da se s njim raskine koalicija bila je u političkom pogledu opravdana. No, izbacivanje iz vlasti zbog konsocijalnog konstrukta države – bila je nemoguća misija. Konakovićevi bageri pretvorili su se u puke igračke. Izetbegovićeva i Komšićeva propaganda to neizbacivanje iz vlasti je manipulativno predstavila kao gigantski poraz ovo dvoje političara. Bez obzira na laži, tu su, mora se priznati, dobili bitku. Dobili su bitku i protiv smotanog Forte i njegovih laprdanja o mostu na granici s Crnom Gorom i putu Foča-Šćepan-polje ili rješavanja problema boravka vozača naših međunarodnih prijevoznika na tlu Evropske unije.

Ima tu još primjera, ali medijska mašina SDADF u svojoj demonizaciji Trojke ne preza od podvala, spletki ucjena, a svaki uspjeh negira. Negira npr. činjenicu da je u prvoj godini mandata sadašnje vlasti na državnom nivou doneseno više zakona na evropskom putu BiH nego za trideset godina vladavine SDA. Negira i činjenicu da je za zastoj tom putu jedini krivac Dodik, kojeg je kao svog pouzdanog saveznika spasio Izetbegović prošle godine, kako sam već napomenuo.

Na federalnom nivou vlasti SDADF propaganda sve je učinila da dobre poteze vlade napadne iz svih oružja. To je slučaj npr. s povećanjem minimalca ili uvođenjem neradne nedjelje. Silni ekonomski propagandisti najavljivali su ekonomski slom države zbog povećanja minimalca, a buka i bijes tajkuna nisu se stišavali. Prava radnika nisu bila bitna toj propagandi, iako su ti radnici nacionalno Bošnjaci i uz to bezočno eksploatirana radnička klasa. No, SDADF mašini važnija su prava tajkuna koji su bogatstvo uglavnom stekli u pljačkaškoj privatizaciji i izvlačeći novac iz države preko raznih namještenih tendera.

To su tajkuni čiji je začetak bio u mladomuslimanskoj kasti koju je gojio Izetbegović stariji, a potom se ta kasta širila na neobegovat tipa Fahrudin Rizvanbegović, već zaboravljeni profesorčić Filozofskog fakulteta u Sarajevu. A gojili su je i razni bičakčići, slijadžići, izetbegovići, novalići i ostala kamarila ministara i njihovih podrepaša iz krugova SDA. DF je tu samo priključak, puka politička mašinica koja služi za oštrenje SDA sječiva.

Demonizacija Trojke zbog neradne nedjelje je buljtava i ogavna, jer je u njenoj osnovi patrijarhalni prezir prema ženskoj radničkoj snazi i napad na porodicu, tj. radničku djecu kojoj su zbog rada nedjeljom oduzeta oba roditelja tokom čitave sedmice. To patrijarhalno političko zvjerstvo SDADF političke i medijske mašine razlog je za iskazivanje bunta, no manipulativna snaga medija, obrazovnog sistema, islamske zajednice itd. razbila je taj bunt u osnovu. Paradoks je potpun, SDADF politička i medijska mašina bi zbog svog konzervativizma i njegove patrijarhalnosti trebale štiti porodicu, a one je ovakvom propagandom i eksploatatorskom praksom uništavaju.

Međutim, nije problem u tome što SDADF mašina demonizira odluku o uvođenju neradne nedjelje. Problem je u tome što se ta demonizacije ne dekonstruira kako je npr. dekonstruirana ona o povećanju minimalca.

Demonizaciji Trojke doprinosi i represivni aparat države, tužilaštvo i sudstvo, gdje SDA ima i svoje jatake, i svoje šefove, i svoje tužioce, i svoje policajce koji mogu čak prikriti i dokaze o ubistvu Dženana Memića. Svi znaju ko je sve povezan s ovim ubistvom. I svi se prave ludi. Valjda uče reisove kišne dove, pa nemaju kad preispitivati svoju savjest i moralni integritet.

Bijes je opravdan i pravedan 

Zato su represivni organi baš pred izbore krenuli u akciju i otvaraju jedan po jedan slučaj. A o aferi Spengavanje toliko se graktalo u SDADF propagandi da se sticao dojam da će Nermin Nikšić biti sigurno uhapšen, ako ne danas, onda sutra sigurno.

Demonizacija Trojke kao propagandna strategija je poprilično uspjela, bez obzira na sve laži i prevare. A uspjela je i zato što Trojka nije znala razviti svoje medije i svoj intelektualni kadar. Tu je ona pala na ispitu, a naročito Naša stranka, jer joj je medijsku strategiju osmislila šeprtlja kakva je Duška Jurišić.

Druga predizborna propagandna naracija, ona o donošenju zakona o proporcionalnoj, a ne paritetnoj zastupljenosti kadrova u institucijama BiH i Federacije BiH računa s emocionalističkim reakcijama Bošnjaka. Svako od njih bi prema toj naraciji trebao sebe lično vidjeti na uhljebskom mjestu u nekom državnom ili federalnom organu. Međutim, da bi taj zakon prošao mora biti prihvaćen i u hrvatskom i srpskom klubu Doma naroda i na državnoj i na federalnoj razini. A hoće li, valjda odgovor na to pitanje zna svako onaj ko imalo poznaje strategije blokade i manipulativne zaštite vitalnog nacionalnog interesa u BiH.

Hoće u Limburgu, rekao bi narod, odnosno kad na vrbi rodi grožđe. Opet se, dakle, radi o tipičnoj SDA obmani. No, ona ovako kako je formuliše Izetbegović mlađi i njegovi medijski jurišnici samo dodatno cementira nacionalnu podjelu u institucijama sistema. A to znači da ovaj politički diletant ide na ruku Čoviću i Dodiku. Rezultat će biti jačanje HDZ-ovih zahtjeva za tzv. legitimno predstavljanje koje je Izetbegović potpisao sa Čovićem 17. juna 2020. godine

Predizborna kampanja SDADF-a zasnovana na jednoj demonizaciji i jednom unaprijed nemogućem obećanju naravno da je ljigavo prevarantska. Ali, nju niko iz redova Trojke nije dekonstruirao. Valjda se nema vremena, jer važno je uslikati se na malograđanskom crvenom tepihu Sarajevo film festivala. To je recept da se izazove bijes siromašnih i obespravljenih, onih koji bi trebali glasati za npr. SDP ili Našu stranku. A taj bijes nije mali i pravedan je, mora se priznati, zaključuje Kazaz u svojoj analizi.

Top