Tri Bosanke po povratku sa Anda: Čovjek snuje, a Bog odlučuje

Published On 5. September 2014. | By admin | Aktuelnosti, Putovanja, Vijesti

Prva bh ženska ekspedicija je u planinskom masivu Anda u Peruu postavila zastavu BiH na 5.750 metara nadmorske visine. Hasna Smječanin iz Sarajeva, Aida Muminović iz Bugojna i Emira Hukić iz Tuzle s vođom ekspedicije Draganom Ilićem iz Sarajeva su to učinile, a ujedno su sve tri planinarke ostvarile i lične rekorde.

 
  Foto: FENA

Po povratku u Sarajevo su u razgovoru za Agenciju FENA ispričale kako je tekao uspon tokom kojeg, nažalost, od starta ništa nije išlo glatko. I na kraju izuzetno loši vremenski uslovi neuobičajeni za juli i august – ogromne količine snijega i lavine, su ih spriječile da stignu do vrha Huaskaran na 6.768 metara nadmorske visine što im je bio cilj.

” A samo drugačije vrijeme, odnosno uobičajeno vrijeme za penjanje u Kordiljeri Blanki (Cordillera Blanca) bi nam sigurno omogućilo da se bar jedna od žena iz BiH popne na krov ekvatorijalnog pojasa. Ponovo smo se uvjerili kako smo mali i bez obzira na sav uloženi trud i vještine nismo uspjeli pohoditi vrh Huaskarana. Stara poslovica kaže:“Čovjek snuje, a Bog određuje“. Svi smo, prije ili kasnije shvatili da nismo mogli više učiniti, kazala je Hasna Smječanin na početku razgovora.

Puno toga po dolasku u Peru nije išlo na ruku bh ekspediciji. A prije odlaska iz Sarajeva, Daliborke Strika članica ekspedicije koja je jedina među njima bila s himalajskim iskustvom u planinama preko 6.000 metara nadmorske visine, bila je iz privatnih razloga spriječena da krene na put, što je teško palo ostalim trima planinarkama.

Iz Lime su Hasna, Aida i Emira s vodičem Draganom krenule za Huaraz autobusom. Huaraz je inače glavni grad regije Ankaš i baza za mnoge uspone u Kordiljera Blanki. Nazivaju ga još i Šamonijem Kordiljera Blanke i nalazi se na nadmorskoj visini od 3.000 metra, što za one koji dolaze s nižih nadmorskih visina može zahtijevati privikavanje.

“Da se trend “neidenja glatko” nastavio potvrdilo se drugog dana kad se autobus za Huaraz zapalio na dva sata od grada, pa smo u jednoj od peruanskih nedođija čekali oko tri sata na dođe drugi autobus”, pojašnjava Hasna.

Dolaskom u Huaraz bilo su planirana dva dana odmora i organiziranje prvog aklimatizacijskog uspona do jezera Ćurup ( 4.450 metara nadmorske visine ).

“Odlazak na ovo jezero predstavlja veoma lijep poludnevni izlet. Javni prijevoz ili ugovorena vožnja se može iskoristiti do sela Pitek (3.800 metara nadmorske visine). Vožnja traje oko sat vremena. U Piteku se nalazi naplatna rampa za ulazak u Nacionalni park Huaskaran, gdje se mogu kupiti karte. Mi smo nakon kraćeg ubjeđivanja s rendžerom iz Parka uspjeli da kupimo kartu za 21 dan boravka u parku koja košta 65 sola, ili 40 konvertibilnih maraka. Po povratku sa jezera, naredna dva dana smo proveli nabavljajući hranu i plin za uspon na Nevado Pisko, kao i za raspitivanje o stanju na Huaskaranu”, kaže Hasna.

“Prije odlaska smo uspjeli doći do nekih informacija u vodičkoj kući „Casa de Guias“ u Huarazu i upravi Nacionalnog parka Huaskaran o stanju na planinama, do kojih nismo došli prethodnih nekoliko dana. Razlog tome je bio da ništa nije radilo, zbog Dana nezavisnosti. Informacije koje smo dobili su bile prilično razočaravajuće. Prva informacija vezana za uspon na Huaskaran je glasila da se na njega ne ide zbog lošeg vremena i lavina. Otišli smo u planinu u nadi da će se za vrijeme naše aklimatizacije vrijeme stabilizirati”, nastavlja priču Emira.

Na Nevado Pisko je bh ekspedicija krenula 27. jula. Od Huaraza do Jungaja, gradića iz kojega se ide u dolinu Janganuko je sat vremena vožnje i još oko sat do doline Janganuko iz koje vode putevi za Pisko, Huandoje, čuveni Čakarahu, te Čopikalki i Janapakču.

“Dragan nam je u putu pričao o nevjerovatnim uspjesima slovenačkih alpinista u Kordiljera Blanci. Na putu prema ovoj dolini smo uspjeli da napravimo fotografije pogleda na Huaskaran. Gledali smo ovu planinu sa strahopoštovanjem i divili joj se”, kaže Emira.

Sedamdesetih godina je u Huarazu bio veoma jak zemljotres uslijed čega se odvalila ogromna gromada s Huaskarana i pokrenula lavinu. Tada je u svega nekoliko minuta zatrpano cijelo selo kod Jangaja. Procjenjuje se da je lavina odnijela oko 20.000 života, među kojima i jednu češku ekspediciju.

“Dolina Janganuko, u kojoj smo proveli jednu noć je na oko 3.800 metara nadmorske visine. Te večeri smo otišli u šetnju opet u cilju aklimatizacije, nadajući se da ćemo u povratku uspjeti “stopati” besplatan prijevoz do naših šatora. Stopiranje nam je pošlo za rukom, ali nesreća u sreći je bila što smo “stopali” kamion koji prevozi balvane. Međutim, kako je već bio mrak, i počinjalo kišiti i ruku na srce nije nam se hodalo, prepustili smo se riziku vožnje na balvanima i stigle do šatora”, kaže Emira.

Sutradan su došle do prvog kampa na 4.650 metara nadmorske visine.

“Kako smo na početku staze naišli na tehnički problem a to je težak prelazak s teškim ruksacima koji nam je oduzeo dosta vremena, odlučili smo se vratiti do doma „Refugio Peru“ i krenuti na vrh direktno od baznog kampa. Nakon prelaska preko morene put je vodio strmo do glečera, a onda relativno blagim, s izuzetkom dva strma skoka, padinama sa glečerskim pukotinama do vrha. Na putu prema vrhu smo susreli nekoliko grupa koje su se vraćale s vrha, sa kojima smo uspjeli razmijeniti po koju riječ. Išli smo laganim tempom i svi smo dobro podnosili visinu. Na vrhu smo bili oko 16 sati i nismo se mogli mnogo zadržati, tako da smo napravili nekoliko fotografija, popili malo čaja, pojeli nešto slatko i odmah krenuli nazad. Sa vrha Piska pružaju se veličanstveni pogledi na Huaskaran, Čakarahu, Huandoje,Čopikalki, a mi smo pokušali locirati Alpamajo što nam nije uspjelo jer je bilo oblačno. U povratku nas je uhvatila noć, ali nismo imali problem pratiti stazu i kupe od kamenja na putu. Prespavali smo kod doma i ujutro se spustili u grad”, nastavlja priču Emira.

Plan je bio da se u naredna tri do četiri dana odmore i prikupe sve što je potrebno za uspon na Huaskaran. Međutim, ponovni odlazak u vodičku kuću i ured Nacionalnog parka donijeli su novo razočaranje.

“Informacije koje su dolazile s terena su i dalje bile da se na Huaskaran ne ide, a vremenska prognoza se čak pogoršala. Na svim prognozama koje smo pratili stanje na planini je bilo očajno. Friške informacije koje smo dobili iz doma „Refugio Don Bosco“ na Huaskarnu su bile da je jedna ekipa koja je u domu čekala na uspon, uspjela otići samo do 5.500 metara nadmorske visine. Tada smo shvatile da moramo odustati od Huaskarana i pokušati nešto drugo. Uspon na Čopikalki je oko 400 metra niži od Huaskarana, ali po opisu rute tehnički zahtjevniji vrh, te nam se činio kao dobra alternativa. No, vrijeme se i na toj kao i na svim planinama preko 6.000 metara pokvarilo i ostalo tako narednih deset dana. Iako su nam šanse bile veoma male ipak smo se odlučile da pokušamo uspon. U ruksake smo spakovali svu opremu za kamp i penjanje, hranu i plin i krenuli 14. augusta. Bili smo jedina grupa koja nosi svu svoju opremu sama i to nas je učinilo prilično ponosnim ali istovremeno i zavidnim. Išli smo dobrim tempom i neznatno zaostajali za grupom koja je išla ispred nas i nosila lagane ruksake. Tada smo bili svjesni da smo aklimatizirani, jer visinu nismo ni osjećali”, kaže Emira.

Od mjesta do koga se stiže autom, krivina za Ćopikalki do baznog kampa ima oko pola sata, a zatim tri sata do morena kampa što je bilo planirano za prvi dan uspona.

“Na putu prema gore smo također imali loše vrijeme sa slabom kišom, a dvojica Kanađana koji su upravo sišli s 6.000 metara nadmorske visine su nam ubili svaku nadu za uspjeh. Rekli su nam da na visinama preko 5.900 metara ima preko metar novog snijega. Tada smo donijeli odluku da se vratimo, jer u takvim uslovima nismo imali šanse za uspon na vrh, a rizik je bio prevelik -završava Emira priču o pokušaju uspona.

Opisujući povratak, Hasna kaže da su se vraćale s pogledom usmjerenim ka zemlji, svaka u svojim mislima.

– Razmišljali smo o tome koliko smo truda uložili da dođemo do Anda. Za sve nas bio je to dugačak i težak put, koliko zahtjevan nismo ni slutili kada smo se u to upustili, a samo drugačije vrijeme, odnosno uobičajeno za penjanje u Kordiljeri Blanki bi nam sigurno omogućilo da se bar jedna od žena iz BiH popne na krov ekvatorijalnog pojasa – kaže članica prve bh ženske ekspedicije koja je pohodila Ande, Hasna Smječanin i dodaje kako su prije ili kasnije shvatili da nisu mogle više učiniti.

Razgovor završava ocjenom da ovo jeste doprinos bh planinarstvu, jer je organizirana i realizirana Prva ženska ekspedicija iz BiH. Učesnice su ujedno bile i dio organizacijskog tima. Zastava Bosne i Hercegovine se zavijorila na 5.750 metra nadmorske visine.

– Doživljena iskustva su neprocjenjiva, a stečena i produbljena prijateljstva su najvrjednija. Nadamo se da ćemo potaći i druge planinarke da se zajedno sa kolegama ili samostalno upute na planinske vrhove da li u BiH ili negdje drugdje, svejedno je. A Ande i Peruanci su nas očarali i nadamo se da ćemo se nekada ponovo vratiti, jer i ubuduće vrijedi da “ljudi snuju, a Bog odlučuje” – kaže na kraju razgovora za Agenciju Fena planinarka Hasna Smječanina, čije matično Planinarsko-smučarsko društvo “Energoinvest” koje je pripremilo njihov odlazak na Ande će u utorak, 9. septembra u svojim prostorijama u Sarajevu u 19 sati organizirati druženje sa članicama ove ekspedicije koje će prezentirati svoje impresije sa Anda.

Ande predstavljaju jedan od najviših planinskih lanaca svijeta, gdje je „Cordillera Blanca“ među najatraktivnijim i najljepšim dijelovima tog masiva. Planina Huaskaran je najviša planina Perua, a ujedno i najviša planina tropskog pojasa planete Zemlje. Sa 6.768 metara nadmorske visine, Huaskaran predstavlja sjeverni dio lanca i to je šesta najviša planina Južne Amerike.


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *