Junuz Kečo je u selu Gornja Bioča kod Hadžića ubio ženu koju je volio više nego sebe

Naše selo

Život Junuza Keče jedna je od najkontroverznijih priča u bivšoj Jugoslaviji. Stravično ubistvo potreslo je cijelu bivšu državu, a desilo se u selu Gornja Bioča kod Hadžića, u kući Halila Džambasa. Junuz Kečo je, u divljem nastupu ljubomore, nožem nasmrt izbo svoju ženu Rasemu Fazlibašić. Sedam puta je ubo u grudni koš i leđa. Polomio joj je rebra, izbo jetru i pluća. Junuz je divljački izmasakrirao ženu koju je, kako je kasnije u svojim iskazima te pismima navodio, volio više nego sebe. Po ovoj istinitoj priči snimljen je film “Kuduz”.

Mjesto na kojem su poginuli Junuz i Sanela

Ekipa “Dnevnog avaza” posjetila je Gornje Žeželevo i razgovarala s nekim od njegovih rođaka, ali i saboraca iz rata, komšija, prijatelja. Od svih njih samo je Junuzov rođak, Mirnes Kečo, pristao na fotografiranje, ali i da nam pokaže gdje se nalazila kuća u kojoj je Junuz rođen i od koje su nakon ratnih dejstava ostali samo temelji.

– Junuz je amidžić moga oca Vahida. Kroz maglu se sjećam tog perioda. Od starijih sam često slušao priče o Junuzu i svim dešavanjima osamdesetih godina. Junuz je bio neka vrsta mita i još je tako. Vječno će biti dio historije našeg sela – rekao je Mirnes.

Nedaleko od Junuzove rodne kuće sreli smo još jednog mještanina, ali mnogo starijeg.

– Znam Junuzov cijeli život. Bio je stariji od mene dvije godine. Zajedno smo išli u osnovnu školu. Bio je izuzetno vrijedan čovjek. Pravi građevinac kojem ništa u životu nije bilo teško. Nije volio nepravdu – kaže nam čovjek koji, međutim, nije želio da mu objavljujemo ime te nastavio, prisjećajući se 21. marta 1985. godine:

– Junuz je taj dan u selu Gornja Bioča kod Hadžića Rasemu Fazlibašić u nastupu ljubomore ismasakrirao nožem pred očima svoje pastorke Sanele Fazlibašić. Nakon tog događaja naši životi više nikada nisu bili isti. Nismo nigdje mogli izaći od milicije.

Znate kakvi su bili prijašnji čuvari reda i mira. Dolazili su iz svih krajeva Jugoslavije, ali uzalud su ga tražili. Junuz se nalazio u Budvi, gdje su ga poslije i uhapsili. Mi mu nismo pomagali kao što su svi mislili i pričali. On nikom nije vjerovao, a kako je došao do Crne Gore Boga pitaj.

Mezarje Mokrine

Da život piše nevjerovatne priče, potvrđuje činjenica da su Junuz Kečo i njegova 14-godišnja pastorka Sanela Fazlibašić poginuli zajedno 19. avgusta 1993. godine u selu Gojakovac kod Lepenice. Tačan način njihove smrti do danas je ostao nepoznanica.

Temelji kuće u kojem je živio

Jedni kažu da su otišli do sela koje se nalazilo na liniji razdvajanja između linija Armije BiH, HVO-a i Vojske RS, a drugi, pak, da su išli po stvari iz napuštenih domova kako bi opremili kuću u mjestu Mokrine koju su dobili na korištenje nakon pada Gornjeg Žeželeva.

Kako kažu mještani Junuzovog rodnog mjesta, Junuz i Sanela su istinu ponijeli sa sobom. Kečo je s pastorkom i njenom nanom, kako su nam otkrili, živio u kući ratnog zločinca Dominika Ilijaševića Come. Kečo i Fazlibašić posljednji smiraj našli su na mezarju Mokrine.

– Junuz i Sanela su poginuli oko 13 sati, ali smo ih uspjeli izvući tek nakon što je pao mrak. Našli smo ih jedno pored drugog, držali su se za ruke. Na brzinu smo ih izvukli i prebacili u mrtvačnicu. Ne sjećam se gdje je Sanela bila pogođena, mislim ispod lijeve dojke, a Junuza je metak pogodio ispod lijevog uha – prepričao nam je događaj od 19. avgusta 1993. godine Kečin saborac i prijatelj, koji je želio ostati anoniman.

Kako nam je rekao, nije mogao vjerovati da će jedan tako dobar i hrabar borac, učesnik brojnih akcija Devete brdske brigade iz Hadžića, poginuti na ovakav način.

– Previše je bio iskusan i dobar borac da bi dozvolio sebi taj luksuz i izašao na otvoreni prostor. Među nama je postojala jedna uzrečica: “Gorom ide ne šuška, vodom ide ne pljuska”. Naravno, to je bio Junuz Kečo. Mogao je svakom prići na tri metra, a da ga ne čuješ. Samo odjednom bahne. Bio je poput duha.

Bijeg u Budvu

Kada bismo išli u izviđanje, išao je nekoliko stotina metara ispred nas i dok mi dođemo on bi već sve izvidio. Najvjerovatnije su poginuli kada je Sanela izašla iz zaklona i bila pogođena. Junuz je pokušao da je izvuče nakon čega je i sam pogođen. Koliko su se jako držali za ruke, potvrđuje činjenica da su ih doktori tek u mrtvačnici fizički rastavili – kaže jedan njegov saborac.

Junuz je, kako kaže njegov saborac, bio prilično povučen, ali mu je jednom prilikom pričao kako je nakon ubistva iz Gornjeg Žeželeva pobjegao u Budvu.

– Otvoreno mi je o tome pričao. Bio sam iznenađen. Nakon što se nekoliko dana skrivao po šumama oko Hadžića i Kiseljaka bez problema je autobusom sasvim regularno i bez ikakvih problema otišao u Budvu. Tamo je uspio izvaditi nove dokumente na prezime Kunić ili Krunić, koliko se mogu sjetiti. U Budvi je radio kao građevinac, a uhapšen je nakon rutinske kontrole u lokalnom autobusu – prepričao nam je Kečin prijatelj.

Prisustvovao je naš sagovornik i kasnijem susretu Keče i Halila Džombasa u čijoj je kući u selu Gornja Bioča Junuz ubio Rasemu Fazlibašić. Tom prilikom je i nožem ubo Džombasa.

– Junuz mu se izvinio i objasnio da ga nije htio povrijediti, ali da ga niko nije mogao spriječiti u toj namjeri. Poslije su se često sretali i među njima nije bilo nikakvih problema – rekao je ovaj Kečin saborac.

Od zločinca do heroja

Junuz Kečo rođen je 12. juna 1943. godine u Gornjem Žeželevu, općina Kiseljak, od oca Šabana i majke Mejre. Nakon ubistva Raseme Fazlibašić, Junuz Kečo bježi s mjesta zločina i od te noći za njim mjesecima tragaju stotine pripadnika tadašnjeg sarajevskog, ali i republičkog pa i državnog Sekretarijata unutrašnjih poslova.

Za ubistvo je osuđen na 15 godina robije u Kaznenopopravnom domu Foča. Početak agresije na BiH ga je zatekao u rodnom mjestu, jer je imao vikend za posjetu porodici. U odbranu BiH uključio se 4. aprila 1992. godine. Poginuo je 19. avgusta 1993. u Gojakovcu. Za izuzetne zasluge odlikovan je „Zlatnim ljiljanom”.

Đurić: Fascinantna priča

Branko Đurić Đuro u filmu “Kuduz” dobio je ulogu Alije Gore.

– To je stvarno jedna fascinantna priča koja je bila odlična podloga za film Ademiru Kenoviću i Abdulahu Sidranu. Mislim da su iskoristili na najbolji mogući način. Rado sam prihvatio poziv Kenovića da nakon filma “Ovo malo duše” glumim i u “Kuduzu” – kaže Đuro.

Kenović: Nakon razgovora s Kečom morali smo u kafanu

Kenović: Mislio je da je nepravično osuđen

“Ne more se čovjek borit protiv sile kad je ne zna i ne vidi…” bila je među prvim rečnicima koje je Junuz Kečo rekao u junu 1988. godine kada su ga u Kaznenopopravnom domu Foča posjetili Abdulah Sidran i Ademir Kenović, koji su zajednički napravili scenarij za kultni film “Kuduz” koji je osvojio nagrade “Felix” u Parizu i “Zlatnu arenu” na Filmskom festivalu u Puli.

– I za Sidrana i mene to je bio uzbudljiv susret. Vidjeli smo čovjeka o kojem smo sve znali, možda i više nego i on sam. Onda nam je on ispričao verziju događaja. Bio je otvoren da priča. Mislio je da je nepravično osuđen. Rekao nam je dosta stvari i detalja koji su bili interesantni. Znam da je Sidran stalno zapisivao. Nakon nekoliko sati razgovora otišli smo u prvu kafanu i napili se dobro – prisjeća se Kenović.

Tada su se s Kečom dogovorili da on prvo pogleda film kada bude završen i tako je i bilo.

– Nakon što ga je pregledao rekao mi je da bi volio da što više ljudi vidi “Kuduza”, jer će i shvatiti da ovaj čovjek nije kriv i da je korisno da ga vide. On je tako to doživio i to je bio naš posljednji susret – kaže uspješni bh. režiser.

avaz.ba