Odlomci iz knjige „Mobing teži od šest logora pakla„ KAKO JE 1999. GODINE NESTALA DOKUMENTACIJA I TEK NAPISANA KNJIGA

Poznato je da je 1999. godine iz prostorije udruženja logoraša ukradena dokumentacija o zločinima, i već napisana knjiga o ubistvu logoraša i civila Hadžića, na čak 750 strana. Još obimnija i bolja od sadašnje.

PRVA KRAĐA KNJIGE I DOKUMENTACIJE

 U kući iza Doma zdravlja, u kojoj je nestala dokumentacija, bila su smještena i druga udruženja. Međutim, nestala je samo dokumentacija logoraša i napisana knjiga.

Planirali smo, dok su još  nakon agresije svježa sjećanja logoraša, da se u knjizi prezentiraju izjave zatočenika logora, svjedoka zločina.

Kada su odvedeni u logore, kako i na koji način, šta su sve preživjeli,vidjeli, ko ih je maltretirao, tukao, kako  su poginuli zatočenici logora smrti.Formirali smo komisiju.

Na području općine bilo je više logora, i trebalo je sve obraditi. A to će najbolje uraditi oni koji su tu bili, vidjeli,  preživjeli…

Radili smo danonoćno. Zaposlili smo Sabahetu Alić, koja je  profesionalni daftilograf, da prekucava rukopise izjava, da se knjiga priprema za štampu.

I kada je, nakon dužeg rada, sve bilo pri kraju, kada je napisano 750 strana rukopisa knjige, kada je sve bilo blizu štampanja to će nestati.

PROFESIJONALCI ODRADILI POSAO

Sada je jasno da je to profesionalno odrađeno. Planski! Da je neko ili više njih, pratio šta se radi, dokle se stiglo, kakve su nam namjere.

Odmah po saznanju da je nestala dokumentacija i tek napisana knjiga na čak 750 strana pismeno smo prijavili policiji. Nudili nagradu ako se to pronađe.

Radili smo godinama, i sada kada se knjiga treba štampati sve je nestalo, bačeno.Da čovjek ne povjeruje.

Inspektor u MUP-u Hadžići tada je bio Mensur Čović, koga je također druga strana optužila za zločine, koji sada radi u općini Hadžići. On me primio na razgovor.

Rekao sam mu da je to značajna dokumentacija, da je knjiga bila gotova za štampu, te i njemu kazali da dajemo nagradu ako se pronađe.Naglasio sam da je to dragocjena dokumentacija za suda, da su tu izjave logoraša, ljudi koji su sve vidjeli, preživjeli, da to nema cijenu. Kako je moguće da se taj višegodišnji rad baci, nestane?

-Šta si digao toliku frku! To vaše nije toliko značajno.  Dokumentacija za suda je u policiji. Mi to čuvamo i ovo je važno!

Pokušavao me ubijediti da naš rad, istraživanje, izjave preživjelih logoraša i sve drugo nije toliko bitno.

– Ako bilo šta nađemo odmah zovemo, bit ćeš na vrijeme obavješten, kazao je na kraju.

Izašao sam nezadovoljan.Na jednom mjestu, u knjizi bile su sve izjave, dokumenti, dokazi. I da to nestane.

SLUŽBENI ODGOVOR POLICIJE

Za nekoliko dana, 29. septembra 1999. godine, iz policije dobili smo i službeni odgovor na naš dopis o nestanku dokumentacije, kojeg potpisuje tadašnji načelnik Enver Dupovac.

Kažu da je policija izvršila provjeru svih navoda i da je čovjek telefonski kontaktirao vlasnika kuće, koji boravi u Njemačkoj, i da je izbjeglici iz Tutina dozvolio da se useli u kuću u kojoj su bile naše prostorije i prostorije ostalih udruženja. Dalje navode da su prilikom čišćenja bačene  nabrojane stvari u dopisu, između ostalog, izvjesnu količinu papira, za koju ne zna kojeg je sadržaja.

Na kraju dopisa piše kako je izvjavila da joj nije poznato da se među navedenim papirima nalazila bila kakva dokumentacija, kao i  da joj nije poznato da su prije njenog useljenja tu bile kancelarije.

Sve je ovo, za sve nas, bilo više i nego čudno. Postojali su kartoni logoraša, na kojima je to i pisalo. Napisana knjiga i sve ostalo. Kako ništa nije nestalo od ostalih udruženja. Kako su oni znali, kada se izlazi iz kuće, kome su predali ključ i sve ostalo.

SVE JE ČUDNO

Čudno je da je ta žena sve odmah bacila u kontejner.

Na naslovu od 750 strana piše naziv knjige. Sve je čudno, ali  bili smo nemoćni. Dobili smo službeni dokument policije da je dokumentacija, odnosno izvjesna količina papira, kako je pisalo u odgovoru na dopis, bačena u kontejner iza Doma zdravlja, te tako niko nije kriv.

Zajedno sa nama u kući su bila i ostala udruženja. Kako kod njih ništa nije nestalo, kako su oni napustili kuću, a da ta osoba ne pita šta i čije je ovo u drugoj sobi (kancelariji).

 Sav naš danonoćni rad, veliki trud sve ostalo bačeno je u smeće.Tako je bar pisalo u službenom dokumentu policije.

Međutim, sumnjamo da je prije toga neko profesionalno odradio posao. Uzeo dio za njih interesantne dokumentacije i rukupis knjige, a onda ostavio ostale papire. Tako da ispadne kao da je neko neznajući bacio u kontejner. Očito to je profesionalno odrađeno, kao u ostalom i sve drugo.

NOVA KRAĐA I UPOZORENJE

Meni će se također iz kuće, 2005. godine, kada se uveliko ponovo radilo na pisanju knjige ukrasti rukopis, dokumentacija, te snimci po kojima smo planirali uraditi dokumentarni film.

 I ovdje je također sve profesionalno odrađeno. I to smo prijavili policiji, ali bez rezultata.

Već tada jedan od prijatelja me upozoravao da ovdje nekome nije u interesu da se istina objavi.

-Očito je da se pratiš šta radiš, dokle si stigao. Kada vide da si pri završetku  onda oni stupaju u akciju.Okani se toga, čuvaj posao, ti su  spremni  sve uraditi, napraviti” igranku” da te glava zaboli.

Čovjek me dobronamjerno upozoravao.Računao sam da smo mi ,koji smo preživjeli  golgotu dužni  to reći, napisati.Ako ništa zbog žrtava, njihovih porodica.

Danas, kada se vratim na sva  dešavanja oko nestanka dokumentacija i knjiga, ucjena, pritiska i prijetnji, posebno pred izdavanja knjige“ Šest logora pakla“, 2012. godine,kada sam dobivao anonimne prijetnje, da knjigu ne smijem objaviti, da mi se ništa od obećanih sredstava neće platiti, da ću imati velike posljedice, da neću raditi na sadašnjem radnom mjestu, da će me premjestiti izvan zgrade općine, istjerati s posla….  vidim da  je čovjek  u potpunosti bio u pravu.

PRIJETNJE

Tim prije ako kažem da je u  prijetnjama pred izdavanje knjige stajalo direktno da rukopis knjige „Šest logora pakla“ predam, da me nije briga šta će biti s tim, a da samo kažem cifru koliko novca za to tražim!

Da li su  neki mislili da ćemo , nakon krađe prve  knjige i dokumentacije 1999. godine, i našeg uzaludnog velikog truda,  odustati od pisanja knjige.

Zaista, za sve nas, koji smo radili na tome, bio je to veliki udarac.

Dugogodišnji rad, veliki trud, odricanje bačeno je niz vodu. Bolje reći u kontejner. Bar tako je pisalo u službenom dopisu policije.

DA LI POSTOJI DOGOVOR?

Ono što mi neće biti jasno je zašto nekome u Hadžićima nije u interesu istina o zločinima. Zašto tolike prijetnje, ucjene, progoni, hajka… Koji je razlog tome?

Da li postoji neki tajni dogovor dviju strana, i koje su to?.

SVE POZNATO,TUŽBA NIJE PODNEŠENA

Da li se zaista neće znati istina gdje su kosti  46 logoraša iz logora Lukavica, mada se tu sve zna. Svjedoci tome kada su  pretučeni i „nestali“ bilo je oko 300 zatočenika iz Hadžića.

Ni danas ne može biti jasno zašto nadležni u Općini Hadžići  nisu podnijeli tužbu za zločine. Da jesu, komandant kasarne  i drugi odgovorni morali bi Sudu kazati ko je uradio zločin nad hadžićkim logorašima, gdje su njihove kosti.

Iz Budžeta Općine godinama se finansira Komisija za historizaciju na području Općine Hadžići. Jedan od članova za to je dobio desetine hiljada maraka. A tužba nije podnesena.

Roditelji i rodbina ubijenih umiru. Nisu  dočekali da ispune posljednju želju.

Veliki broj logoraša, svjedoka zločina, također nisu više među živim. Umrli su.

NASTAVAK

Odlomci iz knjige „ Mobing teži od šest logora pakla“

Nova krađa 2005. godine, počinoci nepoznati

Mobing teži od šest logora paklaTop