Nakon teksta na našem portalu Nova TV i Dnevnik.hr objavili priču o Sulejmanu Zećiriju

Sulejman: “Ulazim gdje ne smijem, gdje ne smije nitko, ali nužda zakon mijenja”

Dvadesetak godina od završetka rata, mine u Bosni i Hercegovini i dalje su velika opasnost. A njegovo je radno mjesto upravo – minsko polje.

“Opasno jest, ali da dođete u situaciju k’o ja, imate osmero djece, ne znate što im dati da ručaju, ne razmišljate o opasnosti uopće. Ja ulazim gdje ne smijem, gdje ne smije nitko, ali nužda zakon mijenja” – Sulejman Zećiri

Svaki udarac krampom o tlo – može biti i posljednji. Može izazvati eksploziju. Rizik je to s kojim Sulejman živi svaki dan. 3% teritorija BiH prekriveno je minama. Sto tisuća ljudi doslovno živi s njima. Dok suprug traži kruh s trojicom najstarijih sinova, supruga je s djecom. Sinovima ne dopušta ulazak u minsko polje – oni na cesti čekaju ono što tata iskopa.

Kući ih čeka supruga i četvero najmlađih. Najstarija kćer, koja se udala, ima 21 godinu. Najmlađi – 4 godine. Dok ga čeka, samo je jedna misao u glavi.

Koliko je povadio eksplozivnih sredstava ni sam ne zna. Ali kaže, napunio bi se cijeli kamion. No nisu sve upotrebljive – one s upaljačem, Sulejman ne dira. One bez njega, prvo mora ispiliti. Vojni otpad se – ne otkupljuje.

‘Ova je dobra, čak je i raspuknuta do pola. Samo moram ovo razrezat ovdje, raspojim je. Kad je rasiječem ovako. Ona meni valja. Ovdje ima 5 kila otprilike. I koliko za to možete dobiti?
2,5 marke’, rekao je Sulejman dok je pokazivao ostatke granate.

‘Bude dana, bogami, kad se zaradi po 30 maraka, 15 eura, to dobra zarada, dobra’, dodao je.

Svaki je dan u minskom polju. Svaki se put pozdravi s obitelji.

‘Koliko mi bude teško? To najbolje ja znam. Ideš tamo, jasno ti je; možda se vratiš, možda se ne vratiš. Svi su oni toga svjesni, svi. Izađu svi za mnom na vrata, izljubimo se, ovi šta ostaju, ovi šta ne ostaju idu sa mnom, mašu mi kad idem. Nada postoji. Prvo se nadaš da ćeš nać tog željeza, te robe, da možeš kupiti nešto, da možeš kupiti nešto, da danas možeš preživiti. Svaki dan se nadaš, bit će više, bit će više’, rekao je Sulejman.

‘Da nađe posao, da radi, da ima svoj posao, da radi, da ne sabire više željezo, eto, to bi mi bila najveća želja’, rekla je supruga Alma.

Svi se zajedno nadaju. Iz dana u dan. Prvo, da će se iz minskog polja vratiti. Drugo, da će se vratiti sa željezom. Svaki dan, ispočetka.

Kompletan tekst i prilog možete naći ako kopirate ovaj link:

http://provjereno.dnevnik.hr/clanak/sulejman-ulazim-gdje-ne-smijem-gdje-ne-smije-nitko-ali-nuzda-zakon-mijenja—322497.html