Kako je Remzija Balić preživio šest logora pakla – ISTINA KOJA SE NE MOŽE OSPORITI

Riječ je o istini koja se ne može osporiti ni najsavršenijim metodama ljudskog uma, istini o čovjeku sa destruktivnom pameti i ljudske duše, istini koja se ne može izmisliti

Piše: Mr. Sifet FAZLIĆ

Prvim čitanjem čitalac dolazi do spoznaje da je ovo isključivo dokumentarno djelo o jednom djeliću surove historije. Ali, pomnim iščitavanjem dolazi do ubjeđenja da je ono itekako obojeno: filozofskom, historijskom, psihološkom, pa čak i religijskom misli. Zato mu se može prilaziti sa raznih aspekata (što je bogatstvo ovog djela), a najbolje mu je prići sa sveljudskog, pa ću sa psihološkog.

Rat u Hadžićima počeo je u maju 92. godine. Više od 200 Hadžićana zarobljeno je, mučki ubijeno ili nestalo u prvoj godini rata. Remzija Balić, novinar i logoraš u knjizi „Šest logora pakla“ na slikovit način opisuje stradanje Bošnjaka. Kaže, želio je da knjiga ostane svjedok jednog vremena.

“Ta knjiga je optužnica za sve ljude koji su počinili zločine, a zaista, njih je veliki broj. Oni se danas mirno šetaju i dan danas dolaze u Hadžiće”, ističe autor.

Pisac dijelo potkrepljuje historijskim materijalnim faktima. On za sve učinjeno, a u djelu opisano, ima materijalne dokaze kojima je dominantna fotografija: ljudi, kostiju, mezarja, lokacija, događaja, razrušenih objekata, i živa riječ žrtava,”ljudske destruktivnosti”, onih žrtava koje sačuva njihova sudbina, koju autor tako često navodi.

Ovdje nema autorske slobode jer se piše o istini. Ona je prisutna samo u izboru metoda kako što vjernije i autentičnije prezentirati djelo čitaocu ovom današnjem, ali i onom koji će stasati u budućim generacijama. Riječ je o istini koja se ne može osporiti ni najsavršenijim metodama ljudskog uma, istini o čovjeku sa destruktivnom pameti i ljudske duše, istini koja se ne može izmisliti.

Naslovnica Remzijine knjige

Bez zehre mržnje

Pomahnitali ‘junaci’ “Šest logora pakla” ne znaju šta su: osjećanja, čežnja, ljubav, emocije, ljudskost, strahota, fizički i psihički bol.

Oni okaljaše još nerođene generacije svoje krvi. O tome piše autor Remzija Balić na najljudskiji mogući način, bez zehre mržnje, bez poziva na osvetu prema tom beštijalnom čovjeku. On poručuje da ne dozvolimo da se ona ukorporira u našu dušu i tijelo, jer ona proizvodi svirepu – surovu stvarnost i ličnost, a u koju može da vjeruje samo onaj koji ju je doživio, a prema mom mišljenju to su gospodin Remzija i preživjeli logoraši okolice Sarajeva i šire.

Njegov opis mržnje koju doživi i preživi nije poziv na revanš, već je poziv na spoznaju čovjeka da je to najjači karcinom od koga može da oboli ljudska duša i njena pamet.

Ne generalizira!

Kaže: ”Čovjek čovjeku može biti vuk, ali ja sam tada kraj sebe imao čovjeka”. Riječ je o Srbinu koji pokušava da se ublaže patnje autora ovog djela, a onoliko koliko je bilo u njegovoj moći.

To nije jedini slučaj. On više puta ističe slično, kao primjer Srpkinje koja čuva djecu mulimanke koju siluju, to je slučaj razmjene na Kobiljači kad pojedini Srbi odbijaju da se razmijene i ponovo se vraćaju u Silos u nadi i htijenju da po završetku rata žive sa svojim komšijama za koje ih hoće da razmijene. To je slučaj srpskog vojnika kao čuvara da autora ovog djela zamijeni u kopanju rova na Grbavici za čije kopanje on nije kadar. To je i u Ozrenskoj ulici na Vracama u kojoj sam i sam u ratnom vihoru bitisao. Divni su to izuzeci u jednoj svirepoj stvarnosti, a o kojoj Balić tako sadržajno i lakonski piše.

Remzija Balić

Materijalni fakti

Pisac je svjedočio i materijalnim faktima iz poštene ljudske duše. Opet kažem, pisac ili djelo svjedoči o jednom teškom, nerazumljivom trenutku historije u kome dojučerašnji “čovjek”, komšija i prijatelj, postaje suroviji od najsurovije životinje koja ubija više nego što joj je za egzistenciju potrebno i time se zabavlja. U tome uživa.
To je dokument o istini djela jednog naroda, a nakon svega taj isti narod ne zna u ime čega učini ono što se desi ili što učini. Molimo se i molimo istom Bogu, a neko nikad kroz historiju ne prati da je Bog podario moć čovjeku da shvati da svaki posebni nemili događaj ostavlja bar jednog svjedoka iza sebe.
Među takvima je i autor djela koga recenziramo ili promovišemo, čovjek koga ni smrt ne htjede kada se molio Allahu da mu je podari.

O tome čitaoci će se pozabaviti, a to će uticati na njihova ljudska i životna opredjeljenja. Mislim da je to jedna od krucijalnih, među mnogobrojnim porukama ovog djela. Tako nešto u ovom rukopisu može poručiti samo istinski vijernik, koji svojim djelom pokušava sačuvati bosansku tradiciju, bosanski ponos, kulturu, historiju svog digniteta.

Ovakvo djelo može pisati i napisati sami čovjek bogate duše, filantrop, vjernik, čovjek oslobođen predrasuda i mržnje, čovjek suživota u različitostima, čovjek po mjeri i uzusu Svemogućeg. Mislim da autor djela o kome pišem zaokružuje uz sebe atribute prethodno navedene.

Ovo je djelo koje bi trebalo biti u posjedu svakog pravilno – životno orijentisanog čovjeka. On bi mogao reći ono što autor neće: “Mržnja ne može stati u cijeli svijet koliko u jednog čovjeka”, ne misleći na svakog Srbina. On je stvoren da pljačka, muči, ubija, pali, siluje i da u tome uživa. On umjesto toga poručuje da ništa nije jače od nevinog čovjeka. Djelo govori da je to i autor ovog djela – Remzija Balić!
Čuvari historije

Autor na primjeru Hadžića opisuje kataklizmu i, posrnuće jednog naroda ili djela jednog naroda koji se bar u nevolji moli Bogu, ali neće od njeg tražiti oprost za svoja nedjela, obzirom da nije kadar zapaziti i shvatiti svoju životnu zbilju, i to da dželata bilo kada stiže Božija kazna, da bi ga podsjetila na neljudskost njegova života.

I još nešto! Negdje sam čuo ili pročitao da ako čovjek hoće da validira sadržaj, ljepote i humanizam svoga života mora se sjetiti i upitati: da li je pravilno odgojio evlada: da li je napravio česmu pored puta; most preko rijeke, ili je iza sebe ostavio lijepo književno djelo?

Pisac Remzija ovim djelom ostavlja spomenik svoje generacije svojoj generaciji i generacijama koje će doći.

Balić će živjeti onoliko koliko će živjeti i njegovo djelo zahvaljujući Svevišnjem što ne prihvati njegove molitve da se njegov život okonča kako bi se skratio bol kome je bio izložen a opisao u “Šest logora pakla”
Da! Autor i njegovo djelo su, čuvari ljudskog digniteta i bosanske historije.

/Znamo/