Dok su danas samoproglašeni organizatori otpora sjedili na minderu Mehmedalija Hujić sa grupom odvažnih boraca suprostavio se agresoru…
Na spomen pločama ispred škola u Hadžićima, Pazariću i Tarčinu, pored časnih šehida koji su položili svoje živote za svoj din i domovinu, nalaze se imena osoba koje su umrle prirodnom smrću (koje sam ja gasulio i klanjao im dženazu), a u evidencijama se vode kao šehidi.
Također se nalaze imena osoba koje su izvršile samoubistvo vješanjem, aktiviranjem bombe u alkoholiziranom stanju, iz pištolja, kao i međusobnim obračunima prilikom provođenja humanitarne akcije Padobran, poginulih od visokog napona struje prilikom krađe trafo-ulja, pa čak i osobe koja je počinile samoubistvo u jesen 1991.godine, kao i osobe koja je poginula u saobraćajnoj nesreći u jesen 1996.godine.
Piše: Hidajet Hujić
MUČKI UBIJENO VIŠE OD 200 CIVILA
U vrijeme izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu mjeseca aprila 1992.godine, požar zuluma i nasilja se iz Sarajeva proširio i na prostor općine Hadžići 9.maja 1992, na dan Pobjede nad fašizmom. Navedenog dana je svo nesrpsko stanovništvo (većinom Bošnjačko) uz upotrebu sile protjerano iz hadžićke kotline, mahom u Pazarić i Tarčin, a manjim dijelom u Kreševo, Kiseljak i Fojnicu. Oni koji su imali snage i hrabrosti ostati u svojim kućama bili su pohapšeni i pozatvarani u logore pakla. Većina preživjelih su ostali trajni invalidi. Oko 200 hadžićana je ubijeno u svojim kućama, avlijama i obližnjim šumama gdje su se skrivali. Nizašto nisu bili krivi osim što su bili Bošnjaci – Muslimani. Pojedini su čak ubijani i u tzv. živom štitu na Žuči.
Isti scenarij progona nesrpskog stanovništva agresor je namjeravao provesti i na stanovništvu pazarićke i tarčinske kotline, spojiti se sa paravojnim formacijama SDS-a iz Bradine i na taj način okupirati sebi zacrtane teritorije.
U Hadžićima, Pazariću i Tarčinu je nastala neopisiva pometnja zbog velike koncentracije izbjeglog stanovništva, a počinje da se stvara i panika.
DOK SU DANAS SAMOPROGLAŠENI ORGANIZATORI OTPORA SJEDILI NA MINDERU, MEHMEDALIJA HUJIĆ SA GRUPOM ODVAŽNIH BORACA SUPROSTAVIO SE AGRESORU
Dok su danas samoproglašani organizatori otpora sjedili na minderu u Pazariću i vijećali šta dalje raditi, kako se suprotstaviti agresoru, Mehmedalija Hujić je u cik zore 11.maja 1992.godine sa grupom od 20-tak hrabrih i odvažnih momaka izašao na brdo Tinohovo iznad Hadžića i agresoru odlučno rekao NE.
Ti hrabri momci su svjedoci da su na Tinohovu bili razapeti šatori, iskopani rovovi, postavljena mitraljeska gnijezda, ukopani minobacači – što dovoljno govori da se agresor ranije pripremio za okupaciju Hadžića.
Tog jutra Mehmedalija je bio pokošen rafalom, a poslije toga je ispustio svoju plemenitu dušu, i tako je postao prvim šehidiom općine Hadžići.
Prilikom pokušaja izvlačenja njegovog tijela selektivno je djelovao paljbom samohodni protivavionski dvocjevni top 30 mm tzv. Praga iz TRZ Hadžići, zbog čega mu je beživotno tijelo ostalo na Tinohovu četiri dana.
U petak, 15.maja 1992.godine prije podne Mehmedaliji je klanjana dženaza, a njegovo tijelo pokopano pored džamije i tim činom je otvoreno Šehidsko mezarje Kahrimani – Pazarić.
ŠTA RADE BORAČKE ORGANIZACIJE ?
Navršile su se 33 godine od Mehmedalijinog odlaska sa ovog svijeta.
Ispred organa zakonodavne i izvršne vlasti Općine Hadžići, ispred boračkih udruženja iz ove općine (a ima ih više nego mjeseci u godini) niko i nikada nije izašao na brdo Tinohovo udaljeno 500-tinjak metara od zgrade općine, na mjesto pogibije prvog organizatora otpora i prvog šehida, a kamoli da je to mjesto dostojanstveno obilježio i podigao spomen ploču.
U proteklih 33 godine učenici svih škola sa područja općine Hadžići su 11. maja svake godine na Tinohovu trebali imati čas historije, kako bi mladi naraštaji i buduće generacije znale gdje je i odakle ispaljen prvi metak u znak otpora agresiji i genocidu nad Bošnjacima Hadžića. Nažalost, do danas se navedeno nije desilo.
ZAŠTO JE UKINUT FOND KOJI NOSI IME PRVOG ŠEHIDA HADŽIĆA?
Poslije okončanja agresije na BiH i povratka hadžićana u svoje Hadžiće, prvi poslijertni organi vlasti Općine Hadžići su osnovali Fond za stipendiranje učenika i studenata i dali mu naziv “Mehmedalija Hujić”, kako bi se ovaj istinski patriota i gazija sačuvao od zaborava.
Navedeni Fond za stipendiranje je egzistirao do 2013.godine kada je konačno ugašen. Tako se postupa sa onima čiji se lik i djelo treba omalovažiti, a njegov doprinos u odbrani domovine svesti narodski kazano “u ravan”, pa makar i kao šehid ležao u kaburu 33 godine.
Na drugoj strani postoje oni poslušni i podobni koji se retroaktivno forsiraju i ukivaju u zvijezde, pa makar i nebili zaslužni, jer je sada trenutno „dobar vakat za pogana insana“, a notorna je istina da historiju pišu živi a ne umrli.
KO SU SVE ŠEHIDI ?
Na spomen pločama ispred škola u Hadžićima, Pazariću i Tarčinu, pored časnih šehida koji su položili svoje živote za svoj din i domovinu, nalaze se imena osoba koje su umrle prirodnom smrću (koje sam ja gasulio i klanjao im dženazu) a u evidencijama se vode kao šehidi.
Također se nalaze imena osoba koje su izvršile samoubistvo vješanjem, aktiviranjem bombe u alkoholiziranom stanju, iz pištolja, kao i međusobnim obračunima prilikom provođenja humanitarne akcije Padobran, poginulih od visokog napona struje prilikom krađe trafo-ulja, pa čak i osobe koja je počinile samoubistvo u jesen 1991.godine, kao i osobe koja je poginula u saobraćajnoj nesreći u jesen 1996.godine.
PRIMJEDBA NA KNJIGU „SVJEDOCI ISTINE“- KO IMA PRAVO PISATI NEISTINE ?
U knjizi Svjedoci istine, koja je štampana pod pokroviteljstvom Općine Hadžići ,na trošak budžetskih sredstava, a sam njen naslov dovoljno govori, nalazi ime samo jednog pripadnika 77. riječke brigade, iako je u samo jednom danu (16.juni 1992), poginulo 16 pripadnika te brigade na prostoru općine Hadžići; Ostalih 15 poginulih pripadnika ove brigade niko i nikada ne spominje.
U naselju Zovik istog dana i od iste granate su poginule dvije muške i jedna ženska osoba. Jedna osoba je registrirana kao šehid u knjizi Svjedoci istine, a ostale dvije nisu. Pitam Vas, je li došlo vrijeme da Bošnjaci međusobno krvna zrnca prebrojavaju.
U pomenutoj knjizi se nalazi ime osobe, rođene u gradu udaljenom 90 km od Hadžića, koja se u svom gradu školovala, živjela, radila, i u svom gradu je “nestala”, nije ekshumirana, a sud je istu proglasio umrlom. U toku agresije nije nikada nogom kročila na tlo općine Hadžići – a ista osoba se vodi kao pripadnik V.J. 5072 iz Hadžića, od 16.aprila 1992. Kakva je to istina?
Sa prostora općine Hadžići postoji još desetak šehida, većinom pripadnika Armije RBiH, ovdje ukopanih, a uopće ih nema u knjizi Svjedoci istine.
Motiv pisanja ovog teksta je 90. ajet sure En-Nahl, koju svaki hatib na zemaljskoj kugli svakog petka uči na kraju hutbe, koji u prevodu glasi:
“Zaista Allah naređuje i zahtijeva da se svačije pravo poštuje i ispunjava, da se dobro čini i svaka preuzeta obaveza izvršava na najbolji način, da se bližnjem udijeljuje, a zabranjuje razvrat, svaki grijeh i nasilje, da pouku primate On vas savjetuje.” Hidajet Hujić
Autor Hidajet Hujić ovaj tekst prvo je napisao 2014. godine i poslao na adrese više redakcija. Neki su ga objavili u skraćenom obliku.Zbog dužine teksta mi smo samo skratili uvod i kraj, gdje Hujić sa vjerske strane obrazlaže zašto piše ovaj tekst.
Naslov i podnaslov je Redakcije Epoha. Sve ostalo je orginalni tekst autora Hidajeta Hujića, koji , kako kaže, ima dokaze u sve činjenice koje je naveo. Na zahtjev čitalaca mi ćemo ga objavljivati sve dok vijećnici Općine Hadžići, koji su donijeli sramnu odluku, i ukinuli Fond prvog šehida ove Općine, ne donesu novu, i ne vrata ime Fonda za stipendiranje sudenata i učenika po ovom velikom heroju , koji je među prvi stao na branik u obrani domovine, i za nju položio život.
Danas pojedini ,nazivo ih političari iz općine Hadžići, govore da se mora reći istina o stradanjima građana Hadžića, velikom zločinu i ubistvima koji su zvijerski činili četnici tzv. srpske općine Hadžići,, čak palili i klali ljude.
A ti isti, nazovi ih političari, od čak 2007. godine odbijaju izdati i štampati drugu knjigu „Svijedoci istine“ sa ispravljanim greškama. Po ovoj kod četnika nema logora, zločina, ubijanja.Ta knjiga općine Hadžići bila je i ostala najbolja odbrana za koljače, ulagana kao dokazni materijal, da , kako su kazali, kod njih nema zločina, da su „Pošteni Muslimani“ napisali istinu da kod srba nije bilo logora i ubijanja….
Kada je 2007.godina na sjednici Općinskog vijeća postavljeno vijećničko pitanje, jednoglasno je usvojena odluka da se sve kardinalne greške isprave i štampa druga knjiga.Kada su vijećenici pitali zašto to još uvijek nije urađeno rekli su, dobro zapamtite ovo, za to općina Hadžići nema para. Sada je 2025. godina.
Uskoro će 20 godina kako je knjiga općine Hadžići „Svijedoci istine“izdata i bila i ostala najbolja odbrana za zločince, a nadležni iz općine Hadžići nemaju para da to isprave i štampaju drugu knjigu.Tužno i žalosno.
Niko od čelnika srpske općine Hadžići nije osuđen a počinili tolike zločine.Nadležni u općini Hadžići nisu podnijeli tužbu ni protiv komandanta kararne u Lukavici, gdje je 46 zatočnika iz Hadžića na zvijerski način ubijeni pred očima oko 300 zatočenika iz Hadžića. A oni, vlast tzv. srpske općine Hadžići, ih poslali u taj logor.
S druge strane naših osam čelnika Ratnog predsjedništva osuđeno na 60 godina zatvora, a jedva od odbranili.Po tim presudama mi smo počeli rat, mi smo agresori…
Osuđen je predsjednik općine, kamandant brigade, načelnik i komandir policije…. svi od reda. Kod srba niko.I danas ti isti srbi javno preko sredstava javnog informisanja govore kako knjiga općine Hadžići “Svijedoci istine”, ali i presuda suda govore ko je počeo rat, ko su agresori…
A naši, nazovi ih političari ,umjesto da podnesu tužbe pričaju šuplje priče…nemaju para da isprave kardinalne greške i štampaju drugu knjigu “Svijedoci istine”, po kojoj kod srba nema logora, zločina ubijanja…, a naši nevini ljudi , kako je napisano u presudi za zločine,osuđeni na 60 godina zatvora.
Redakcija Epoha.
Facebook 11
Twitter 15
YouTube