Osvrt na knjigu poezije “Srce bosansko” Envera Vražalice

 
Piše: Mr. Sifet Fazlić

STIHOVI NOSTALGIJE I LJUBAVI PREMA DOMOVINI

Ugođaji su to, ali i prepreke da oni vječno traju, ali Enver to prihvata kao realnost života, obzirom da su to proizvodi njegovog djetinjstva i mladosti njegovog zavičaja, bića kraj njega i u njemu, te drage mu zemlje Bosne i Hercegovine

Kao i obično ja neću o književnim osobenostima ove stihozbirke, jer tu je neko ko to zna bolje od mene, ali hoću o psihološko-filozofskim aspektima koje nudi ovo poetsko djelo u duši i intelektu, te emocijama čitaoca, te o njegovim spoznajnim poukama i preporukama o kojima će biti riječi na kraju ovog osvrta.

Ma koliko da je autobiografska poezija obojena prošlošću kroz emotivnu sadašnjost, kroz koju cure slike i pozivi željene prošlosti, ovo nije neutralna poezija. Ovo otkriva stih kad se poeta pita: „Da li je ona danas sama kao što je i on?“ – Dirljiv dialog „njeg“ i „nje“ larenski rečeno. Nije zaboravio ništa i neće takav „luksuz“ sebi već poručuje da pamti, a njegova poruka bilo kako da je konotirana je usmjerena ka ljepšem sutra.

Slike odrastanja

To njegovo bolje sutra kao i ono „juče“ pri odlasku u dijasporu su: njegove mahale, sokaci, staze, njegov Vratnik, zbog kojih voli snove, koji mu pomažu da sve navedeno ne zaboravi pripremajući ga za povratak njima, obzirom da je u njima bogastvo njegovog intimnog i dugog emotivnog iskustva, njegov rad, njegovi prijatelji i njegova majka kao najupečatljivi „lajt motiv“ njegove stihozbirke i sva bogastva svijeta.

Slike su tu psihologije, odrastanja, a zatim odraslog čovjeka, koji svojim stihopisom podsjeća na ne tako davna vremena u kojima se odvija istinski i drugi oblici života čovjeka, te njihov i sadržaj metode, moralna obilježja, te na svakodnevno ljudsko bitisanje nakon sticanja naše zrelosti.

Ugođaji su to, ali i prepreke da oni vječno traju, ali Enver to prihvata kao realnost života, obzirom da su to proizvodi njegovog djetinjstva i mladosti njegovog zavičaja, bića kraj njega i u njemu, te drage mu zemlje Bosne i Hercegovine.

Tu su i patrijarhalne slike i sadržaji života njegove mahale, njenog i njegovog komšiluka, čija obilježja i niti pucaju u sukobu sa novom filozofijom života.

Vražalica se u svemu tome snalazi zahvaljujući bogatstvu svoje duše, htijenja intelekta i rano stečenih hiperpsiholoških osobenosti u čemu se i danas, bez obzira na svoju kronološku dob, nalazi. Na to utiču nostalgične slike prošlosti kojih se on ne odriče (ma gdje bitisao), već hoće da živi sa njima i u njima.

Ljubav prema porodici

Ljubav prema svojoj porodici, ženi Sediki, kćerkama i unuci Mii, razlozi rađanja ovog stihopisa. Zahvaljujući tome stihopis nije neutralan i zabavljački (ma koliko da je autobiografski) jer budi i oživljava eventualno potisnute i eventualno zaboravljene uspomene, zove i osvježava život naših sjećanja.

Rečeno možda nije takvo ali curi iz njegovog stihopisa, jer mi se čini da on izdaleka osjeća treptaje duše svoje „jedine“ zemlje Bosne, svog Vratnika, Bentbaše, svoga Sarajeva i svega što je u njemu.

Jeste!

Pjesnik osjeća njihovo bilo, zato im se približuje i pridružuje ovim stihopisom. Enver kao hoće poručiti: „Ne zaboravite doživljeno i preživljeno u rodnoj grudi, ma kako da je konotirano ne zaboravimo naše: avlije, mahale, sokake, kaldrme, jorgovane, bagreme i bića koja su hodala ili danas hodaju stazama našeg života, stazama naših osjećanja, stazama naših generacija i predaka.

Jeste!

Tako to lijepo piše naš Vražalica Enver.