Sanjaju ljubav i udaju: Misteriozni gradić sa 300 slobodnih Brazilki i manjkom muškaraca

Sve u Noiva do Cordeirou, smještenom duboko u brdima jugoistočno Brazila, ima karakterističan ženski dodir.

Nije ni čudo: ruralni gradić, koji se nalazi 300 km sjeverno od Rio de Janeira, naseljava i skoro u cjelosti upravlja 600 žena, od kojih je 300 radno sposobno i kvalifikovano, piše Daily Mail.

Ženska pravila

Misteriozno odsječeni od vanjskog svijeta već više od jednog stoljeća, one su poznate po svojoj ljepoti, ali i po njihovom upornom odbijanju da žive u muškom svijetu.

Ovdje žene čine pravila i rade većinu posla – od vođenja gradskog proračuna, do izgradnje vlastitih kuća. Tek nekolicina muškaraca živi ovdje.

Grad koji je do sada bio nepoznat izvan Brazila, počeo je puniti medijske stupce nakon vijesti da tamošnje žene traže muževe. Izazvalo je to veliki interes muškaraca iz cijelog svijeta.

Jedna od tamošnjih stanovnica, Nelma Fernandes požalila se:

“Evo, jedini muškarci koje susrećemo su ili u braku ili u rodbinskim vezama s nama. Nisam poljubila muškarca dugo vremena. Sve sanjamo da se zaljubimo i udamo”, rekla je Nelma.

Hiljade muškaraca iz cijelog svijeta od tada je odgovorilo na apel iz ovog gradića. U prva 24 sata nakon što je vijest objavljena krajem augusta, jedini javni telefon u gradu zazvonio je više od hiljadu puta. Međutim, većina nije govorila portugalski i niko ih nije mogao razumjeti.

I Facebook stranica grada ubrzo je sakupila 15.000 lajkova, sa stotinama poruka neženja koji se nude kao materijal za ženidbu.

“Svi živimo u miru i slozi, nikada se ne svađamo”, kaže Rosalee Fernandes (49) koja u gradu živi od rođenja i predstavlja ga kao izabrana vijećnica.

“Prvi put sam vidjela ljude da se bore za svoj prostor kada sam ušla u politiku. To je način na koji ljudi vladaju svijetom. Mi ovdje tako ne radimo.”

Grad datira iz 1891, kada je lokalna djevojka Maria Senhorinha de Lima bila prisiljena da se uda za čovjeka kojeg ne voli, te ga je napustila nakon tri mjeseca. Zbog toga je označena preljubnicom te protjerana iz grada, a lokalna Katolička crkva izopćila je nju i sljedećih pet generacija njene porodice.

Predrasude

Odbačena od lokalnog stanovništva, ona, i druge žene koji su otišle živjeti s njom, su oklevetane kao lake žene i prostitutke, zbog čega su se morale izolirati od vanjskog svijeta.

“Patile smo zbog predrasuda desetljećima”, kaže brineta Edinele (30), jedna od Marijinih pra-unuka.

“Čak je lokalno groblje imalo zasebno mjesto na kojem su nas pokopavali. To su radili samo zato što smo odlučile da uzmemo sudbinu u svoje ruke i zbog toga su mislili da nešto nije u redu s nama.”

Evangelički pastor Anisio Pereira je 1940. uzeo jednu 16-godišnjakinju za svoju suprugu i osnovao crkvu. Nametnuo je stroga pravila – ženama je zabranio konzumiranje alkohola, slušanje muzike, šišanje kose i korištenje bilo koje vrste kontracepcije.

“Neke od žena udale su se za muškarca iz neke druge crkve iz obližnjeg grada. Ali, religija nas ne čini sretnijim, ona nas osiromašuje”, kaže Edinele.

Bez kontracepcije, imale su velike porodice koje je bilo teško izdržavati. Neke od žena tada su odlučile da to više nije u redu i da mogu živjeti bolje bez svih tih umjetnih pravila.

“Zašto trebamo religiju kad imamo Boga u našim srcima? Tako su uzele stvari u svoje ruke. Do vremena kada je Anisio umro 1995, porušile su crkvu koju je izgradio i odlučile da nikada više ne dopuste muškarcu da diktira kako treba živjeti. Tada su počele obnovu svoje slomljene zajednice, pod svojim uvjetima”, priča Edinele.

Danas je Noiva de Cordeiro uspješna zajednica sa 300 radno sposobnih žena. Neke su se školovale da budu švelje i modni dizajneri, a zatim su dobile stipendiju za kupovinu šivaćih strojeva i otvaranje male tvornice za proizvodnju donjeg rublja.

Osim toga, svako jutro odlaze u polje gdje žanju kukuruz, paprike, patlidžane, mandarine i druge proizvode, te ih utovaraju u kamione i odvoze u 60 km udaljeni Belo Horizonte i tamo ih prodaju.

U zadnje vrijeme uvjerili su vladu da ulaže i u IT projekte, te sada koriste internet kako bi se dodatno obučile, pokupile modne i make-up savjete.

Kako su žene preuzele kontrolu nad gradom, muškarci – koji čine samo deset posto stanovništva – bili su ohrabreni da ih ostave na miru i tokom sedmice pronađu posao u gradu.

A možda se iz tog razloga zajednica počela organizirati mnogo skladnije – i na izrazito ženstven način – temeljen ne na pravilima ili dogmama, nego na međusobnoj ljubavi i poštovanju.

“Dijelimo sve i sve radimo zajedno. To je sjajan način da se živi”, kaže 31-godišnja Selma Fernandes.

“Kada mi dosadi neka odjeća, samo upadnem u kuću nekih od djevojaka i proberem nešto. Ne moram ni da pitam. Skupimo se i pravimo jedna drugoj frizuru, sređujemo nokte, šminkamo…Isto je i kad neka od nas gradi kuću, sve se skupimo i radimo. Nema mnogo toga što žene ne mogu raditi u ovom gradu. Tek je nekoliko težih poslova koje ostavimo momcima. Kad god radimo zajedno pjevamo, pričamo..čak i kad radimo uživamo.

Sa toliko ljubavi koju dijele, šta je onda s apelima za neženje?

Hiljade ponuda muškaraca

Selma, koja se udala za jednog od vlastitih rođaka, priznaje da je manjak raspoloživih muškaraca jedan od nedostataka života u izolaciji.

“Sve djevojke sanjaju o udaji i osnivanju porodice. Nema puno mogućnosti za susret s čovjekom s kojim niste povezani i to djevojkama teško pada”, kaže Selma i upozorava:

“Imali smo hiljade ponuda iz cijelog svijeta. Ali ljudi koji dolaze ovdje u potrazi za ljubavi moraju znati da ovdje stvari stoje drugačije. Od naših muževa se očekuje da operu suđe, pomognu u kuhinji, čište zahode. To ne znači da smo anti-muškarci, ne, ali ovdje smo svi jednaki. Zato mislim da muškarci koji nemaju te navike ovdje neće dugo trajati.”

Vilma Viera (38), koja vodi tvornicu za proizvodnju donjeg rublja, također upozorava potencijalne prosce da se ne šokiraju.

“Evo, sve smo slobodne. Živimo srcem i niko nije vlasnik bilo koga. Svaki čovjek zainteresovan za neku od naših djevojaka treba to da shvati. Ako želite doći ovdje, morat će živjeti kao i mi. A to znači prihvatanje da neće biti glavni.”

BrazilBrazilkeUdaja