Tito mi je rekao: “Proleteri ne plaču!”

Životna priča Albina Pibernika, najmlađeg učesnika Igmanskog marša

Na  prošlogodišnjem Igmanskom maršu, drugi put u svome životu bio je i danas 85-godišnji Slovenac Albin Pibernik, a te 1942. godine najmlađi učesnik ovog historijskog pohoda. Stigao je iz Ljubljane u Sarajevo, a nakon evociranja uspomena na slavne dane našao je vremena za razgovor  .Albin Pibernik i ove godine doći će i govoriti o legendarnom Igmanskom maršu i pobjedi Titovih partizana.

Što je decenijama građeno ovi danas uništili

Prenosimo dio priče  sa najmlađim učesnikom ovog historiskog povoda Titovih partizana, koji su u ratu ginuli   da bi spasili narod, ginuli za svoje ranjenike… Nakon rata i pobjede  izgradili su  zemlju, učinile je među najboljom u Evropi, gdje je cvjetala privreda, gdje  su se gradile fabrike  otvarala radna mjesta. Prije rata samo Sarajevski Energoinvest imao je veći budžet od  današnje Federacije BiH, a velike gigante, poput Hidrogranje, Unioninvesta, Feroelektra i drugih velikih kompanije danas je ova  vlast, i njena politika dovela gotovo pred izdisaje.

Danas se milionima  nagrađuju oni koji uništavaju fabrike, a dobili su je  za male pare,  gotovo džaba.Prijer je i fabrika  DI Bjelašnica Hadžići koju  je čovjek kupio za  samo 200.000 KM, a koja je prije prodaje radila  punim kapacitetetom.  Danas Općina Hadžići, ledinu sa smećem te iste fabrike, bez mašina, hala, modernih zgrada i drugih objekata  kupila, vjerovali  ili ne ,  za čak 5,3 miliona KM. Čovjek se milionim nagrađuje što je uništio veliki gagant drvne industrije.

Najteža noć

Sa svega 11 godina Albin je s roditeljima stao u stroj prilikom formiranja Prve proleterske brigade u Rudom. Noć sa 27. na 28. januar 1942. bila mu je najteža u životu. Nakon 19-satnog marša, gdje su od studeni stabla pucala, nekoliko dana kasnije, u Foči je ostao bez majke Julke, a nedugo zatim i oca.

– Bio je strašan mraz, oko minus 32 stepena. Slabo obuveni i obučeni, borci su prtili visoki snijeg. Došli smo do prve prepreke – kod Rajlovca je bio kanal koji su neki preskočili. Mene su uhvatili za ruke i noge, zanjihali i bacili, a kada sam pao na zemlju, uhvatio sam se za neke grane da ne padnem u vodu – prisjeća se Pibernik.

Njegova majka bila je među onima koji nisu uspjeli preskočiti i noge su joj upale u hladnu vodu. To je bio i uzrok za strašnu tragediju na Igmanu, jer su se mnogima mokre noge smrznule.

– Mi smo se i dalje penjali na brdo, prtina se pretvarala u klizalište pa smo se malo pomicali naprijed, a onda još više klizili nazad. Doslovce smo puzali. Borci su vukli sa sobom teško oružje koje je smrzavalo. Dr. Gojko Nikolić, sanitetski referent brigade, davao nam je savjete kako se micati da bismo se ugrijali, ali mraz je rezao i borci su počeli gubiti razum. Mnogi su zbog napora i mraza počeli buncati – priča nam Pribernik.

Kako kaže, noć je bila jasna, u daljini su vidjeli Sarajevo i sanjali toplinu.

– Onda smo došli do kuće pod vrhom u kojoj je gorjela vatra, ali nam Koča Popović nije dao da idemo do nje, jer je znao šta se može dogoditi sa smrznutim udovima. Na veliko insistiranje, mojoj majci i još nekim borcima je dozvolio. Kada su izuli cipele, bio je to kraj – noge su im otekle, na ekstremitetima im se nakupila voda pa nisu više mogli hodati. Pošto sam dobio jak proljev, ostao sam s majkom, dok je otac, iako teško ranjen, nastavio put s borcima. Organizirali su prijevoz za nas sankama, a zatim nas vozom odvezli do Foče, koja je već bila oslobođena. Mama je bila veoma slaba, dva puta ju je posjetio i Tito. Tada sam i saznao da je to Stari o kojem se često pričalo – govori Pribernik.

Pogibija oca

U Foči su njegovoj majci amputirane noge, nakon čega je, nažalost, umrla.

– Poslije pogreba meni je prišao Tito i rekao: “Idi sa mnom”. Plakao sam pa je dodao: “Proleteri ne plaču!” Tako sam sve do 1. maja ostao s Titom i Zdenkom, to jest Davorjankom Paunović, Titovom ličnom sekretaricom i pratiljom. Spavao sam u njegovoj sobi, prema meni je bio veoma ljubazan. Tito mi je rekao da će me poslati u Rusiju na školovanje – prenosi nam dalje.

U Rusiju nikada nije otišao jer je njegov otac, koji je vodio prvu slovensku jedinicu u Vrhovnom štabu, u avgustu 1942. dobio zadatak da se zajedno sa preživjelim borcima vrati u Sloveniju. Međutim, otac je poginuo u oktobru 1942. godine pod nikada razjašnjenim okolnostima.

– Negdje ispod Mokrca njegova grupa koja se uputila po hranu pala je u zasjedu. Nikada nisam saznao gdje je tačno pao moj otac, gdje su ga pokopali i šta se zapravo dogodilo – još jedan je tužni detalj teške sudbine Albina Pribernika.

Nakon rata otišao je u internat na školovanje, a zatim u vojnu akademiju za pilota. Nakon 14 godina služenja u JNA otišao je u civilne pilote u „Adriji“. Kaže da nikada kasnije nije bio kod Tita.

– Susreli smo se i rukovali na prijemu u Splitu 1953. godine. Bio sam u jedinici pilota koja ga je čuvala za vrijeme njegovog vraćanja s prve posjete Londonu. Nije me prepoznao, ali mu se nisam ni predstavio.

Narod niko ništa i nije pitao o Jugoslaviji

Pitali smo Pibernika je li ikada kasnije prošao putem koji su prepješačili u onoj strašnoj januarskoj noći 1942. godine.
 
– Pješice ne, ali kao pilot preletio sam to područje bezbroj puta i tek tada postao svjestan šta smo napravili. Supruga i ja nekoliko puta smo posjetili krajeve u kojima smo živjeli, posebice Pjenovac i Foču, gdje je bolnica nekada nosila majčino ime. Svuda sam sretao prijatelje – odgovara nam.

Pitali smo ga i šta danas misli o raspadu Jugoslavije.

– Pogriješili su i svi izgubili. Moglo se to uraditi na drugačiji način. Ovako trpi nedužni narod, kojeg niko ništa i nije pitao – kaže.

Albin Piberniknajmlađi učesnik Igmanskog maršaTop