DONJI HADŽIĆI :Od 68 ubijenih mještana još se traga za 41 „nestalim“

Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe i Jassina na spomen-obilježje u Donjim Hadžićima  obilježena  je 25. godišnjica stradanja mještana ove mjesne zajednice. Pored porodica ubijenih i „nestalih“ cvijeće su položili predstavnici Općine i boračke organizacije.

PALILI I ŽIVE LJUDE

 Tokom agresije  sve kuće u ovoj mjesnoj zajednici bili su minirane i zapaljene, a najviše su stradali mještani Musića.Tu su, na žalost ,palili i žive ljude poput Ismeta Musića.

Mnogi od  mještana iz svojih kuća  odvedene su i u logore, odakle se nikada nisu vratili.Samo u kasarni „ Slaviša Vajner Čiča „ u Lukavici, u jednom danu,pred očimo oko 300 logoraša  na svirep način od batina je umrlo  46 zatočenika.Mada se zna kada se to desilo, ko je bio komandant kasarne i sve druge činjenice,  još ni do danas se ne zna gdje su kosti ubijenih Hadžićana.

ZAŠTO TUŽBA NIJE PODNESENA

 Zato se nemožemo načuditi da nadležni  u Hadžićima nisu podnijeli tužbu protiv komandanta kasarne u Lukavici, a time bi i znali gdje se krije grobnica Hadžićkih logoraša.

Zašto tužba nije podnesena, i ko skriva zločine, pitanje je na koje se traži odgovor.

Tako zločinci  i dalje mirno šetaju, dok se i danas sudi osmorici čelnika Ratnog predsjedništva Općine Hadžići, koji su branili narod od pokolja.

 ZAŠTO  NISU ISPRAVLJENE GREŠKE IZ KNJIGE „SVJEDOCI ISTINE“

Čudi i to da je u knjizi Svjedoci istine, autora Vahida Alađuza, koju je izdala Općina Hadžići, piše da su svirepo ubijeni Hadžićani poginuli kao pripadnici teritorijalne odbrane,što je drugoj strani prilikom suđenja bila najbolja odbrana.

Ostaje otvoreno pitanje zašto nije rečena prava istina. Da su ubijeni na svirep način, u živom štitu, na prinudnom radu, na prvim borbenim linijama, a umirali od mučenja, premlaćivanju u velikim mukama, poput 46 zatočenika u kasarni u Lukavici.

Mada je još prije deset godina na Općinskom vijeću donesena Odluka da se sve greške iz pomenute knjige isprave i štampa nova, to još ni do danas nije urađeno.

KAZNA ZA ISTINU

 S druge strane u knjizi Remzije Balića, „Šest logors pakla“, koja govori pravu istinu o smrti svirepo ubijenih Hadžićkih civila, nadležni u Općini Hadžići odbili su pomoći u finansiraju ovog značajnog društvenog djela, koja je prema recenziji Instituta za zločine i Međunarodng prava  unvrziteta u Sarajevu, optužnica za zločine na području Općine Hadžići.

Zašto je Općina Hadžići odbila finansirati ovo značajno djelo, a finansirala mnoge druge knjige, čiji autori i nisu sa području ove Općine, pitanje je na koje se traži odgovor.Zašto nekima istina ne odgovara?

Poznato je da je Balić dobivao anonimne prijetlje da knjigu  ne smije objaviti, i da će, ako to učini, imati velike posljedice koje će osjećati do kraja života.Prijećeno mu je da će biti prebačen na drugo radno mjesto izvan zgrade Općine, izbačen  s posla…, što je javno iznosio odmah nakon izdavanje knjige.

Iste godine, nakon izdavanja knjige prijetnje su se  brzo  počele realizirati.Te i naredne godine od čelnika Općine  dobiva dvije  zaredom  negativne ocjene, a time i otkaz s posla.Samo na taj način , nadležni u Općini Hadžići ,mogli su realizovati prijetnje.Za te dvije godine Balić ni minut nije zakasnio na posao, nije imao odbijanje od paće, niti bilo koje druge posljedice.Općinski sud u Sarajevu poništio je nezakonita Rješenja načelnika Općine Hamde Ejubovića.

 Od 68 svirepo ubijenih mještana Donjih Hadžića, čija su imena uklesana na spomen-obilježje,najviše ih je stradalo 30.juna 1992. godine. I poslije toliko godina njih 41 na žalost, i danas se  vode pod rubrikom „ nestalih“.

Godišnjica nestalih Donjih HadžićaTop