Tarčin: Obilježena 24. godišnjica stradanja nevinih civila

 Tokom agresije na Općinu Hadžiči,svirepo je ubijeno veliki broj civila.Samo u kasarni  Lukavica do smrti je pretučeno 46 logoraša.Iako je sve poznato, kada se to desilo, gdje,  na koji način ,i sve druge pojedinosti, još   se uvijek  ne zna gdje su njihove  kosti.

 Oko 300 logoraša iz Hadžića bili  su svjedoci zločina.I njih je danas, na žalost  sve manje. Dok svjedoci umiru nadležni još ni do danas nisu podnijeli tužbu protiv komandanta kasarne.Sve ovo govore da  se ovdje  jedno govori, a u praksi se sasvim drugo radi.

 Masakr

 Polaganjem cvijeća kraj  spomen- obilježja, učenjem Fatihe i minutom šutnje,  rodbina, prijatelja, predstavnici  Kantona Sarajevo i Općine Hadžići  danas su u Tarčinu, kraj Osnovne škole „Hilmi ef.Šarić“, obilježili  godišnjicau stradanja sedam nevinih civila.

 Od agresorske granate, koja je ispaljena na današnji  dan prije 24 godinu ubijeni su: Adnan Aleta, Almasa Aleta, Omer Horman, Sanela Horman, Mustafa Nevesinjac, Mujo Svraka i Tanja Šiniković. Tom prilikom  šest civila su teško ranjena.

 – Meni su poginuli supruga Almasa i sin Adnan. I ja sam tom prilikom ranjen. Bilo je strašno. Masakr. Tijela nastradalih letjela su na sve strane. Riječima se to ne može opisati, kaže Ifet Aleta.

Žalosno je da za ove zločine, i poslije 24. godine, niko nije odgovarao.

 Skupu se obratio ministr  pravde i uprave KS Mario Nenadić, koji je naglasio da ove monstruozne zločine, u kojima su stradali  nevini  ljudi, nikada ne smijemo zaboraviti.

Ne smijemo zaboraviti

 – Nije bio prvi put da su građani Sarajeva, nastojeći da prežive, ubijani na najbrutalniji način. Ovo smo već vidjeli u redu za vodu kod Pivare, u Ferhadiji u redu za hljeb, tokom dženaze u Budakovićima i Buljakovom  potoku, tokom sankanja djece i u školskim klupama na Alipašinom polju, tokom dječije igre na Bistriku, pijaci Markale…, naglasio je ministar Nenadić.

Nad civilima Hadžića, poput ovog u Tarčinu,kao što smo rekli,  počinjeni su veliki zločini. Ljude su odvodili iz svojih kuća i ubijali, a da za to, na žalost, još uvijek niko nije odgovarao.

Zar nije čudno da je Općina Hadžići izdala knjigu “Svijedoci istine”, autora Vahida Alađuza, u kojoj se kaže da su logoraša u logorima poginuli kao pripadnici teritorijalne odbrabe, a ne svirepo ubijeni u živom štitu, kopanjem rovova na prvim borbenim linijama, što je najteža vrsta zločina.Knjiga Općine Hadžići drugoj strani bila je najbolja odbrana. Autor  pomenute knjige od Općine Hadžići dobio je  desetine hiljada maraka.

S druge strane Remzija Balić, koji je u knjizi „Šest logora pakla“ napisao pravu istinu o ubistvu  bespomoćnih zatočenika,  knjigu i dokumentarni film Općina Hadžići odbila je finansirati.

Zar to nije žalosno i sramno!

Iako je prema recenziji Instituta za istraživanje zločine i međunarodnog prava Unvrziteta u Sarajevu rečeno da je Balićeva knjiga optužnica za zločine nad nevinim civilima Hadžića.

Poznato je da je prije izdavanja knjige Balić dobivao prijetnje da je ne smije objaviti.Da će, ako to učini, snositi velike posljedice koje će osjećati do kraja  života.Biti prebačen na drugo radnom mjesto izvan zgrade Općine, izbačen s posla, da mu načelnik  Općine neće dati ni marku za knjige i dokumentarni film…..

Od svih  prijetnji samo još dvije nisu ispunjene.Zato  se danas ne treba čuditi što se sudi članovi  Ratnog predsjedništva Općine Hadžići, koji su branili narod od pokolja, dok zločinci mirno šetaju i smiju im se.

Tarčin: 24. godišnjica masakraTop