Mutne igre oko bistre Drine

Published On 5. October 2021. | By saliha | Aktuelnosti, Vijesti

Piše: Muharem Cero

Rješavajući ustavnu apelaciju bošnjačkih članova u Vijeću naroda NSRS Ustavni sud BiH je donio djelomičnu odluku i u meritumu odlučio da konačnu odluku u ovom predmetu donese zajednička Komisija za koncesije BiH.

Vođen samo sebi znanim razlozima Ustavni sud je ipak odlučio jedan ‘vruć ustavni spor’ proslijediti u dominantno političke vode odlučivanja, a što jest Zajednička komisija.

Već duže vremena Državna komisija za koncesije je uhljebaško političko tijelo, a u samoj koncesionoj proceduri evnuh bez ikakvih nadležnosti. Dugo godina su političari iz manjeg bh. entiteta prepoznali opasnosti koje bi mogle proizići iz rješavanje pitanja državne imovine, a i samih rijeka kao koncesionog blaga države. Uporno su glasno tvrdili da država nema svoju imovinu te da tim slijedom nema potrebe ni za postojanje Državne komisije za koncesije.

Ivanić, Cvijanović, Dodik i drugi su tražili izmjene Zakona o koncesijama na način što bi se dokinulo postojanje same Državne komisije, uvijek je bilo obrazloženje da se radi o navodnim budžetskim uštedama.

Izgradnja hidroelektrana na Drini u aranžmanu entiteta RS i Republike Srbije u imovinskom omjeru 51 posto u korist Srbije je za ustavno-pravni osnov samog čina imalo ustavno pravo paralelnih i specijalnih odnosa entiteta i susjedne Srbije.

Ne propitujući i samo ovo pravo koje po Sporazumu o paralelnim odnosima iz 2006. godine ne prepoznaje mogućnost zajedničkog korištenja prirodnih resursa BiH nego tek mogućnost zajedničkog korištenja privrednih resursa.

Komisija entiteta RS je ipak dodijelila koncesiju za izgradnju i eksploataciju tri hidroelektrane na Drini. Napravljeno je zajedničko preduzeće dvije vlade, a u javnom i političkom prostoru cijela stvar je prepoznata kao investicija Srbije u Bosnu i Hercegovinu. Naravno da se ne radi o investiciji, nego o aranžmanu između dva javna preduzeća, Srbije i RS, sa stopostotnim vlasništvom odgovarajućih elektroprivreda.

Ovakav aranžman odriče mogućnost prepoznavanja cijelog posla po karakteru međunarodne investicije u BiH nego se radi o poslu koji izlazi iz tih gabarita i podrazumijeva isključivo dogovor dviju suverenih država BiH i susjedne Srbije.

Upravo ovakav neustavan kontekst je dao zapravo na podnošenje ustavne apelacije bošnjačkom Klubu poslanika Vijeća naroda NSRS a što je Ustavni sud BiH vrlo lako mogao ustavno i protumačiti (u krajnjem i jedini je pravni autoritet), no on to nije učinio nego je cijelo stvar prepustio Zajedničkoj komisiji za koncesiji BiH. Upravo onoj čije gašenje su tražili Ivanić i ostali.

Komisija za koncesije BiH nekrofilno i nepotpuno već godinama vegetira kao budžetska institucija ‘bez stvarnih nadležnosti’. O tome govori i njen trenutni sastav. Komisija, naime, nema niti svoga predsjednika, većini članova je istekao mandat, a funkcionira u sastavu od svega četiri čovjeka od zakonom predviđenih sedam.

Zajednička komisija za koncesije BiH je saziv koji u slučaju prijepora i sukoba nadležnosti izdavanja koncesije rješava predmete na način što predsjednik Komisije imenuje četiri člana uključujući i sebe u Zajedničku komisiju a čiji drugi dio (do članova sedam) se popunjava na način (kako to tvrde iz Banja Luke) što tri člana dolaze iz Komisije za koncesije RS.

Ovakav nedefiniran status članova Državne komisije za koncesije je dovoljan razlog da se ustvrdi da njihov mandat u zajedničkoj komisiji koja bi rješavala nastali problem nije legitiman i legalan, te da bi svakom odlučivanju trebalo prethoditi dovođenje samih članova u status legalnog kapaciteta svakog pojedinačnog člana.

Tijelo koje će ipak, kako sada stvari stoje, donositi možda jednu od najvažnijih odluka u BiH je ipak imenovano rješenjem potpredsjednika Koncesione komisije BiH Milomira Amovića bez obzira što manjkavosti nisu otklonjene a sama komisija dovedena u legalan status. Indikativno je da predložena Zajednička komisija je gotovo monoetnička, u njenom sastavu je pet etničkih Srba, jedan etnički Hrvat i jedan etnički Bošnjak, pa i predvidivost konačnog ishoda rješavanja nastalog spora nije teško očekivati. Valja znati da Zajednička komisija može raditi i odlučivati tek kada su njenom radu pristupili svi izabrani članovi, a da konačnu odluku donosi natpolovičnom većinom (četiri člana).

Prepoznavši sve nedorečenosti i igre oko donošenja odluke jedan od imenovanih članova Zajedničke komisije je podnio tužbu Sudu BiH, argumentirajući tužbeni zahtjev tvrdnjama da Zajednička komisija ne podržava etničko, administrativno ustrojstvo BiH, pa je i odluka u ovom predmetu pred Sudom BiH itekako bitna za dalji rad Zajedničke komisije za koncesije.

No, bez obzira na sve Ustavni sud BiH je Zajedničkoj komisiji za koncesije BiH ostavio rok do 90 dana u kojem ona ovaj predmet ima obavezu riješiti u meritumu. Ukoliko u roku od 90 dana ovo pitanje nije na komisiji riješeno cijeli predmet se vraća Ustavnom sudu BiH na konačno rješavanje pred istim.

Kako stvari stoje mutne igre oko bistre Drine ulaze u svoju završnu priču, a moguće političke regionalne i šire trgovine sa energetskim resursom BiH na rijeci Drini bi mogle imati i neki drugi ishod od onog koji je lucidno isprojektiran.

Sve ove igre se događaju u zabrinjavajućoj šutnji zainteresiranih strana. Politička pijaca je ovoga puta igra oko velikog uloga, ne samo onog ćepenačko-bosanskog nego i mnogo šireg, onoga kojeg zovemo evropski cilj.

 


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *