FELJTON O POLITIČKIM UBISTVIMA Iseljavanje kasarne u Pazariću

FELJTON O POLITIČKIM UBISTVIMA Senzacionalna priča “Slobodne Bosne” iz oktobra 1998. godine – serijal o priznanju Seada Rekića (190)

U nastavku serijala o Seadu Rekiću, bivšem oficiru KOS-a, koji je uoči agresije na BiH po zadatku poslan iz Beograda u Sarajevo, “Slobodna Bosna” 10. oktobra 1998. godine donosi i detalj o tome kako je početkom maja 1992. tadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH Alija Delimustafić kontaktirao Rekića u Mostaru.

Potraga za Daidžom

Kako se navodi, naredio mu “da stupi u kontakt sa Matom Šarlijom Daidžom u njegovoj bazi u Mostaru ili vojnom kampu u Baškom Polju”.

– Rekić ne pronalazi Daidžu i zbog toga mu Delimustafić naređuje da krene prema Sarajevu i traži ga i dalje. Iz Konjica, gdje kontaktira načelnika policije Jasmina Gusku, javlja Delimustafiću da je put blokiran.

“Tada sam dobio upute od ministra da idem u Pazarić i uključim se (u poslove, op. aut.) oko iseljavanja kasarne. Sve je već dogovoreno u Sarajevu” – prenosi dalje “Slobodna Bosna” izjavu Seada Rekića koju je dao istražiteljima u Sarajevu nakon što je uhapšen 1993. godine te nastavlja:

– Rekić je odranije poznavao komandanta kasarne u Pazariću, potpukovnika Miličevića. Delimustafić za to vrijeme kontaktira Mustafu Dželilovića, predsjednika Ratnog predsjedništva u Hadžićima, i kaže mu da je Rekić njegov čovjek i da ga moraju uključiti u iseljenje kasarne. Rekić se sam proglasio načelnikom opštinskog štaba i naredio da se zarobe pregovarači iz JNA. Zarobio je potpukovnika Miličevića, majora Acu Stojiljkovića i kapetana Mišića. Na upit tokom istrage da li je zarobljenim oficirima nasamo rekao da je sve režirano i dogovoreno u vrhu armije u Beogradu, Rekić je ponovio svoj tadašnji razgovor sa njima: “Rekao sam… hajde da se dogovorimo oko iseljavanja kasarne. Čuo sam se sa Delimustafićem i nazovite ga i provjerite”.

Sporna uloga

Ono što u ovom slučaju Rekićevu ulogu čini spornom je to da je sa predstavnicima JNA, a na insistiranje Delimustafića, dogovoreno da pitomci 1. godine prilikom iseljavanja kasarne ne mogu nositi duge cijevi. Pitomaca prve godine u kasarni uopće nije bilo. Dogovoreno je također da snajperi, zolje, ose, ručni bacači i municija spadaju u duge cijevi. Oko 300 vojnika napustilo je kasarnu i TO BiH nije izvršila pregled nijednog lica koje je napuštalo Pazarić. Teška artiljerija sa municijom ostala je u kasarni.

Nakon iseljavanja kasarne, Rekić podnosi izvještaj Delimustafiću i obavještava ga koliko su zatekli teškog naoružanja u kasarni. Delimustafić insistira da u izvještaj o akciji unesu da je zarobljen kamion eksploziva, mada se radilo o minimalnoj količini. Sutradan njihov razgovor izgleda ovako: “Čestitam ti, Rekiću, na uspjehu. Bio sam kod Predsjednika i o svemu ga obavijestio. I on ti je čestitao” – prenosi se u tekstu “Slobodne Bosne” od 10. oktobra 1998. godine.

Rekić je shvatio da ga čeka nagrada ili funkcija 

– Na državnoj televiziji je objavljeno da je inspektor MUP-a Sead Rekić iselio kasarnu u Pazariću bez ispaljenog metka, zarobivši veliku količinu teškog naoružanja. Rekić je pričao: “Ministar je zapisao da je ostao kamion eksploziva, što nije bila istina. Shvatio sam da se želi dokazati kod Predsjednika i potencirati moju ulogu u akciji”. Nakon ove akcije, Delimustafić je telefonski poručio Rekiću da može raspolagati sa dvjesto do tristo hiljada njemačkih maraka koje mu on daje. “Vidjet ćeš, Rekiću, šta te sve čeka ovdje u Sarajevu kada dođeš”, rekao je Delimustafić. Rekić je shvatio da ga čeka nagrada ili funkcija – precizirala je “Slobodna Bosna”.

FELJTON:Iseljavanje kasarne u PazarićuTop