HISTORIJA HADŽIĆA – IZ NEOBJAVLJENE KNJIGE REMZIJE BALIĆA – Kako je živjela mladost
Od 5. aprila, kada je bio Dan oslobođenja Hadžića, pa sve do kasno u jesen na stadionu Radnika i kraj Osnovne škole u Hadžićima održavali su se turniri u malom i velikom nogometu. Organizovala bi se i
Općinska liga u nogometu, u kojoj su se takmičile sve mjesne zajednice… Bio je proljetni i jesenji dio takmičenja. Igrači su se morali registrovati, i za koju ekipu se tada registruju godinu dana nebi mogli mijenjati sredinu. Ali , gotovo svi su tada branili boje svog sela, odnosno svoje ekipe.
Kada bi igrali „ Grive“ i „Žune“, „ Kućićani „i „Dupovčani“…, gotovo svi iz sela dolazili bi na utakmice, navijalo i staro i mlado. Možete sada samo zamisliti koliko je bilo veselja i urnebesa kad bi neko od njih postigao pogodak ili pobijedio. Kakav Real i Barcelona.. .
Tabela nakon utakmica , sa najboljim strijelcima, objavljivala bi se na oglasnoj ploči, koja je tada bila postavljena kraj mosta prema Domu zdravlja i Tehničko – remotnom zavodu.
Umjesto sadašnjih stranačkih , poslušnih i podobnih koji uglavnom ništa ne rade, tada su to radili i organizovali sposobni ljudi.
Radnički dom otvoren 24 sata
Prije rata u Hadžićima gotovo da nije bilo mladića da nije bio negdje uključen. Dali kroz izviđače, gorane,sport, folklor, horsku ili muzičku sekciju…
Sala Radničkog doma u Hadžićima tada je bila otvorena gotovo 24 sata. Još u to vrijeme prikazivale su se filmske predstave. Priređivale igranke, sijela, i druge manifestacije, koje danas i te kako nedostaju, kao i jedan Dom kulture…
Sala Radničkog doma u Hadžićima bila veličine manjeg fudbalkog igrališta . Bilo je tačno 750 drvenih stolica.
Šest „strašnih„ momaka
Hadžići su imali i svoju tamburašku sekciju. Imamo slike iz 1958. godine na kojim je pisalo „ Naš podmladak“
Na prvoj su šest „ strašnih“ momaka: Đemo Merđanović, bio je basista. Tu su Fehro Krvavac, Safet Mulagić, Anton Čabrić, Zoran Petković, a Vlado Dujić bio je dirigent. On je bio pripadnik Muzičke jedinice Doma milicije u Sarajevu.
Pored ovih šest momaka sa prve slike, na ostalim fotografiji nismo u mogućnosti imenovati većinu lica, pa zato ne objavljujemo imena onih koje znamo.
Zna se da većina nih, nažalost, nisu više među živim. Ali, objavljujemo fotografije, i ako Bog da Remzija Balić izdati će knjigu koje će vječno govoriti o jednom lijepom vremenu, kada su se gradile tvornice i kada, gotovo da i nije bilo nezaposlenih. Tada se cijeno čovjek, njegovo znanje i sposobnost.












Facebook 11
Twitter 15
YouTube